Tko sam ja?

Jedno od najvažniji pitanja u životu koje si možemo postaviti jest „Tko sam ja?“. Danas kada nam se društvena vertikala i društveno zadane norme vrte oko kemikalije iz laboratorija, a sustav se svim silama trudi uništiti ljudskost i čovječnost, čini se da je došlo pravo vrijeme da se zapitamo: “Tko sam ja?”

Naoko može se činiti da u ovim teškim vremenima nema vremena da se bavimo ovakvim za neke banalnim pitanjem jer snagu treba preusmjeriti u borbu za opstanak ljudskosti i humanosti. Ali kako se možemo suočiti s ogromnim svijetom ako ne poznajemo svijet u sebi? Kako se možemo izboriti za pravedniji i bolji svijet ako ne pronađemo mir, harmoniju i pravdu u sebi? Kako i gdje ćemo pronaći snagu i svjetlost ako ne okrenemo sebi? Ako dozvolimo da nam stave okove straha i mržnje biti ćemo zarobljeni i otuđeni od vlastitog bitka, a bez njega postajemo neljudi. Prava i istinska snaga leži u bezobličnom, nemjerljivom i neotuđivom bitku koji možemo pronaći u sebi. Mehanizam i način kako se vratiti na put prema sebi je jednostavniji nego što možemo zamisliti. Na raspolaganju imamo mnoge metode i tehnike, a jedna od njih je pitanje – Tko sam ja? Pitanja nas tjeraju i gone, ne daju nam mira i služe nam kao struja koja nas tjera prema oceanu – jedinstvu, snagu i miru. Pitanja su dinamička sila koja pokreću čovječnost, inteligenciju, um i nadasve duh. Suprotno od toga, posluh – uništava sve aspekte koji nas čine čovjekom. Stoga nas žrtvovanje za „opće dobro“ vodi u propast. Ako napustimo ljudskost za „opće dobro“ (koje uopće nije opće dobro), onda ta masa „općeg dobra“ postaje neljudski entitet s živim mrtvacima. Napuštanje autonomije, uma, inteligencije, razuma i duha znači napuštanje i nestanak ljudskog bića stoga „opće dobro“ postaje neljudska masa.

“Upoznajte sebe i pobijedit ćete u svim bitkama.”

Sun Tzu

Okreni se sebi

Strah koji se svakodnevno sije prijetnjama egzistencije i otmicom ljudskosti ima efekt kaveza i teških okova. Osim straha, javlja se mržnja prema svijetu koja zamućuje razum, inteligenciju i nadasve mudrost. Ako čovjek ne želi ostati zarobljen u bezdanu crnila i noćnoj mori, pod hitno si mora postaviti pitanje – Tko sam ja? Okretanjem sebi pronalazimo novu moć, ljubav i snagu kojom ćemo se na mudar način suočiti s vanjskim svijetom. Nemoguće je upoznati svijet ako ne poznamo sebe, nemoguće je suočiti se sa svijetom ako ne poznajemo vlastite snage, nemoguće je pobijediti u stotinu bitaka ako nismo sposobni pobijediti vlastite strahove, nemoguće je pronaći izlaz iz nedaća u vanjskom svijetu ako smo ostali izgubljeni u unutrašnjem labirintu, nemoguće je…

“Moraš vjerovati u sebe.”

Sun Tzu

Svijet materije je podložan promjenama i jedino što je nepromjenjivo jest promjene. Mijena između crnog i bijelog je vječna u svijetu pozornice. Onaj tko želi naći mir mora prihvatiti promjene kao normalan tijek života. Samo tad kad nađemo mir imat ćemo mudrost i snagu suočiti se sa vanjskim svijetom. Zaronivši duboko u sebe, bilo to pitanjem Tko sam ja?, molitvom, meditacijom, ili nečim četvrtim, moguće je zaroniti do samog bitka našeg bića. Tamo možemo spoznati da smo neranjivi i neuništivi. Možemo spoznati da smo neograničeni i slobodni. Možemo spoznati da je ljudski život u materijalnom tijelu samo treptaj, šapat u evoluciji svemira, a mi smo došli ovdje zbog iskustva, doživljaja, rasta, učenja i stvaranja – stvaranja balansa u kozmosu.

“Ako poznajete neprijatelja i znate sebe, ne morate se bojati rezultata stotinu bitaka.”

Sun Tzu

Tko sam ja?

„Cogito, ergo sum!“ – slavna je izreka Renéa Descartesa kojom je pokušao dokučiti odgovor na pitanje „Tko sam ja?“. Time je de facto utemeljio ideju da je čovjek misao. Ali kako kaže Eckhart Tolle, ako misli nestanu, makar i na tren, tko je onda onaj bez misli? Tko je to biće u tom prostoru između misli, u prostoru bezmisli. Tko je taj promatrač? Promatrač u prostoru izvan misli i materije je bitak kojem treba dati priliku da se izrazi u svijetu prostora i vremena. Da bismo mu dali mogućnost i priliku, treba doprijeti do njega, a pitanje „Tko sam ja?“ je dinamička sila koja pokreće proces. To pitanje samo je jedan od alata i mehanizama. Svatko može odabrati alat koji njemu osobno odgovara.

Osim ideje da je čovjek misao, znanost nudi svoj odgovor na pitanje „Tko sam ja?“. Prema znanosti mi smo skupina atoma, molekula, stanica, proteina… slučajno nakupljenih i savršeno posloženih.

Bez obzira slažemo se ili ne s ponuđenim odgovorima, jedan od najvažnijih koraka u osobnom razvoju biti će kada sami potražimo odgovor na pitanje „Tko sam ja?“.

Vanjski svijet je svijet obmana i opsjena. On nas privlači svojim blještavilom i tamom. Mana te privlačnosti jest da zaboravimo na sebe, svoje biće i bitak. Zaboravimo na svoje srce i istinsku vrijednost koja je nedefinirana, neopisiva i nepojmljiva. Tu pronalazimo i smisao patnje. Ona nas budi iz hipnoze materijalnog svijeta. Patnja nas prodrma iz polusna i ukazuje nam realnost naših života. Patnja nije dobra niti loša, ona je objektivan pokazatelj svijeta! Patnja od polumrtvaca i zombija rađa ljudsko biće, jer čovjek nije onaj koji je uspavan i letargičan, nije onaj koji je poslušan i slijep – čovjek je onda i samo onda kada je živ i budan. Danas je više nego ikad prije potrebno da se ponovno okrenemo sebi i svojem biću. Okrenuvši se sebi spoznajemo da nismo sami i nemoćni. Shvaćamo da smo povezani sa kozmosom, Bogom, Svjetlošću… Spoznajemo da smo bezgranični i neuništivi. Shvaćamo da je tijelo i naša uloga u ovom svijetu samo jedan dio života. Kada nestane identitet mi i dalje živimo. Spoznajom da su identitet i tijelo prolazni i promjenjivi dijelovi života podložni raspadanju, kao odjeća koju nosimo samo u treptaju kozmičke evolucije nestaju svi strahovi. Spoznajom dublje istine našeg bića shvaćamo da nismo ovo tijelo, da smo čista snaga i veličina kozmosa.

Život je oblik sna

Kada sanjamo osjećamo strah, patnju, bol i sreću. Tijekom sna uvjetuje nas nagon za preživljavanje. Kada osjetimo opasnost bježimo ili se branimo jer želimo preživjeti. Zbog osjećaja i nagona koji nas u snu uvjetuju, san poprima sličnosti sa onim što zovemo stvarni život. Svaki od ovih života ima specifične zakonitosti, ali i sličnosti koje se mogu sažeti u jednoj misli: san je stvaran dokle traje, ali isto tako je i sa životom. Osoba koja svjesno sanja ima lucidan san, osoba koja svjesno živi ima lucidan život. Postavljanjem pitanja Tko sam ja? započinjemo proces buđenja i svjesnog življenja. U svjesnom življenju ne postoji strah, neizvjesnost, patnja, mržnja, ljutnja… Ako se i pojave osjećaji poput straha, oni traju kratko jer se pitanjem Tko sam ja? lako vraćamo u svjesno stanje i balans. U svjesnom življenju postoji univerzalna potreba za stvaranjem kozmičkog balansa. Zbog toga svjestan čovjek budi druge i otvara im oči. Čovjek kojeg budimo na početku je ljut i mrzovoljan jer mu svjetlost ulazi u oči, ono ga zaslijepi i u prvom trenu je neugodna. Čovjek kojeg budimo mora se ustati i pokrenuti se što ga čini mrzovoljnim. Ali kada se čovjek jednom navikne na svjetlost, ona mu postane prirodna jer je ta svjetlost on sam. Otvaranjem očiju spoznajemo sebe i svijeta, a svijetlost topi iluziju i strah.

Čega se bojimo?

Trenutno jedan od najvećih strahova jest ograničenost! Bojimo se da će nas ograničiti kao ljudska bića i pretvoriti u životinje i robove. Bojimo se da će od nas pretvoriti poslušne pse i stvoriti nam kavez. Svi ti strahovi temelje se na ograničavanju. Gdje god se okrenemo oko sebe, žele nas ograničiti. Okretanjem sebi i postavljanjem pitanja Tko sam ja? spoznajemo da nismo ograničeni tijelom i ulogom koju igramo u ovom svijetu. Tom spoznajom koja se ne doseže umom, strah nestaje jer nestaje i misao o vlastitoj ograničenosti. Takva spoznaja u nama budi junaka i heroja koja je onda spreman vratiti se u svijet materije da bi objavio spoznato. Joseph Campbell razmatrajući svjetske mitove i njihov smisao u knjizi „Junak s tisuću lica“ zapisao je sljedeće:

„Kad bi se samo dio te izgubljene cjeline mogao izvući na svjetlost dana, doživjeli bismo čudesno proširenje svojih moći, intenzivno obnavljanje života, postali bismo kolosi. Štoviše, kad bismo mogli izvući nešto što nismo zaboravili samo mi, već i cijeli naraštaj čitave naše civilizacije, postali bismo uistinu donositelji blagodati, kulturni junaci naših dana – osobe ne samo od lokalnog nego već i od svjetskog povijesnog značaja. Riječju: prvi je zadatak junaka povući se sa svjetske pozornice sekundarnih posljedica u one kauzalne zone psihe gdje borave stvarne poteškoće, te ih ondje razjasniti, u vlastitom slučaju dokrajčiti i probiti se do neizobličenog, izravnog iskustva i upijanja onoga što je C. G. Jung nazvao arhetipskim slikama. S tog motrišta junak simbolizira onaj stvaralački i iskupiteljski božanski lik koji se krije u svima nama, te samo čeka da ga se spozna i pretoči u život.“

Spoznaja neograničenosti vlastitog bitka budi kozmički nagon za razvijanjem i širenjem svjetla jer bitak je jedno sa svime. Taj bitak je univerzalni kozmički nagon koji goni samospoznatog i samoostvarenog čovjeka da pretoči spoznaju u materijalni život, podjeli iskustvo i vraća balans u kozmosu.

Povratak cjeline

Vanjski svijet fragmentira našu cjelovitost i bitak. Zbog toga se čovjek osjeća nesretno i neispunjeno. Svijet blještavila nudi mu surogate cjeline. Nerazvijena bića lako i naivno se hvataju za mamce koji nikada ne mogu ispuniti prazninu. Kada se zagledamo u sebe i postavimo pitanje Tko sam ja? postepeno spajamo i vraćamo razasute dijelove našeg bića. To je nova snaga jer cjelovito biće je spoznato biće i ono ne osjeća strah. Cjelovito biće je mudro i spokojno. Ne boji se niti jedne bitke, ne boji se niti najveće tame i posjeduje srce poput planine. U bezvremenskom prostoru nutarnjeg bića spoznajemo da nas prošlost ne određuje, budućnost je imaginarna, a sadašnjost je naš izbor.

Spoznato biće zna da smo svi jedno i da će na kraju biti sve u redu. Ali ono osjeća disbalans u svemiru, osjeća tuđu patnju i nesreću. Zbog toga on nije samo nijemi promatrač, on je aktivni sudionik promjene jer mu svemir ne da mira…

Pitanje Tko sam ja? je proces koji možemo usporediti kao da se gledamo u zrcalo i pokušamo dokučiti tko je to biće koje promatramo. Za razliku od navedene usporedbe, pitanjem Tko sam ja? gledamo i promatramo nedefinirano, nevidljivo, neopipljivo, promatramo sami bitak našeg bića. Taj proces pokreče ujedinjenje fragmenata, a ispunjen čovjek je čovjek snage, ljubavi i mudrosti. Takav čovjek je neovisan i slobodan. On je čovjek koji se ne boji nikoga i ničega. On je neograničen i samospoznat. On je neuništiv, mudar, biće ljubavi i svjetla. Da bismo dali priliku da se izrazi takvo nevjerojatno biće dovoljno je na trenutak pogledati u sebe i zapitati se – Tko sam ja?

Koja jedinstvena prilika…