To je odmor

Došao sam kući, na odmor. Ujutro sam ustao, još nedovoljno naspavan, ali pun energije. Eh, vidim da će odmor opet biti radni – sve je zaraslo. Jest mi i to neki odmor?

I dok pripremam rukavice, obuću i radno odijelo i kontroliram je li trimer spreman za novi posao, počinje kiša. Pravi pljusak, ništa od posla. Pošto sad zbog kiše ipak imam dovoljno vremena, uzimam stolicu i sjedam na terasu kako bih gledao tu nenadanu čaroliju koju kao da su mi, u znak  dobrodošlice kući, pripremile kišne kapljice. Baš zanimljivo! Kad već ne mogu raditi što sam naumio, uzimam kompjutor i ponovo sjedam na terasu pišući ono što vidim i osjećam.

Gledam kako kišne kapljice živahno poigravaju na asfaltiranom putu čiji je kolovoz taman u visini mojih očiju. Svaka zablista u svom trenutku, na svoj način, svojim intenzitetom; svaka je posebna i drukčija, a sve je opet savršena, skladna cjelina. Kao kad gledamo operu u kojoj svaki pojedinac u orkestru radi svoj posao, drukčiji od ostalih članova – violinist po strunama prevlači gudalo, kontrabasisti trzaju žice, puhači se naprežu svom snagom da iz pluća istiskaju potrebnu količinu zraka, udarači biju po svojim instrumentima, a sve to se slijeva u jednu cjelinu, sve zajedno čini skladne i uhu ugodne zvuke. Na pozornici pjevači, također svako po svome, podiže i spušta svoje vokalne proizvode koji su naizgled nepovezani, a opet jedna cjelina koja se stapa s onom cjelinom koju proizvodi orkestar, a a sve to usmjerava dirigent koji je odvojen od svih i fizički, no opet baš on daje dušu tom skladu. Sve je to povezao u jedno i od toga napravio divno djelo tamo neki Bah, Verdi, Mocart, Šopen…

Upravo tako mi izgleda ova igra kapljica koju je proizveo neki oblak po imenu Betoven, Korsakov ili tako nekako, povezujući kišu s naletima vjetra i dozirajući, sad manje, sad više kapljica, kako bi zvuk njihove igre bio različit i kako bi sve te razlike pretvorio u čaroliju koju gledam i slušam.

I dok sam ovo napisao, kiša je već prestala i nestalo je moje čarolije koja me zadivila i nagnala da napišem priču. Ali tu nije kraj igri. Iza oblaka je ubrzo izronilo sunce u svoj svojoj ljetnoj ljepoti i moći. Na vlatima trave koju namjeravam kositi pojavilo se mnoštvo kapljica u kojima se ogleda sunce. Dugine boje iz njih bliješte na sve strane. Ptičice odjednom veselo zacvrkutaše. Od uživanja koje je u početku bilo prije svega za uši, evo dobih i uživanje koje je namijenjeno više očima.

I ja bih sad trebao pokositi ovu travu i uništiti takvu ljepotu? Ne, ne mogu. Sačekat ću malo, neka se osuši. A ja ću uživati gledajući prizor ispred sebe, osluškujući zvuke prave, žive prirode. Zar to, ipak, nije istinski odmor?