To samo majka može

Vidjeli smo se prije nekoliko mjeseci, a ja sam još uvijek pod dojmom tog susreta koji mi ne izlazi iz misli. Susreta koji me je u isto vrijeme rastužio i razočarao, i ohrabrio i obradovao. Kako može nešto izazvati tako suprotne osjećaje, pitate se?

Može! Ali da bih to objasnio, krenut ću ispočetka. Od kako sam u mirovini, imam više slobodnog vremena pa sam se tako priključio i brojnoj populaciji facebookovaca. To je značilo uspostavljanje nekih novih veza, a i obnavljanje starih koje su bile pokidane zbog raznih nedaća koje su nas snašle u životu. Između ostalih, tako sam ponovo stupio u kontakt sa svojom bivšom učenicom Ružicom. Prepoznali smo se, izmijenili nekoliko poruka, a onda smo već počeli pričati svoje životne priče.

Ružice se sjećam iz školskih dana. Bila je uvijek nasmijana, vedra, spremna za šalu. Lijepa djevojka, kasnije sam saznao da je birana i za lokalnu ljepoticu, a sve te osobine su joj pomogle i da lakše odabere muža po svom ukusu. Imala je sretan brak u kom je dobila sina. I ona i muž su imali dobre poslove, brzo su se skućili i živjeli uistinu sretno i zadovoljno. Sve je išlo baš kako se poželjeti može, a mužu se smiješila vrlo uspješna karijera. Ali, u životu se nekako često nađe baš to „ali“ koje sve pokvari.

Došao je rat. Nacionalno miješani brak je tada odjednom postao smetnja i za posao i za međuljudske odnose. Postao je opasnost. Muž je ubrzo stradao. Ružica je izbačena iz stana. Dijete je odjednom oboljelo od bolesti koja je zahtijevala stalnu njegu i majka je morala stalno biti uz njega. Ostala je bez posla, dakle i bez primanja. Teško je i zamisliti težu poziciju od takve. Naravno, u takvoj poziciji i „prijatelji“ odlaze. Prošle su godine dok se stanje nije bar dijelom popravilo. Uspjela je vratiti stan. Onda se izborila za status skrbnika za svoje dijete tako da joj se njega plaća i sad barem nema egzistencijalnu opasnost nad glavom. Ali ima stalnu obavezu, svaki dan sve vrijeme biti uz sina. Nije to dan, mjesec niti godina, nego sve vrijeme koje ima, do kraja života. Baš velika žrtva!

I tako, upoznat s tim stanjem, došao sam na odmor u zavičaj, a to je bila prilika i da se nakon nekoliko desetljeća ponovo vidimo. Ljeto je pa je i Ružica došla u Posavinu, u svoju obnovljenu kuću sa dvorištem, u selu, gdje je bilo više prostora i za sina, da ne boravi samo u stanu. Domaćica se pobrinula da meni bude što ugodnje pa je pozvala i svoju tetku da mi pravi društvo dok ona odrađuje svoje obaveze prema sinu. A obaveza je bilo na pretek. On je bio žedan, pa gladan, pa ga je trebalo premjestiti; otvoriti mu ili zatvoriti prozor, onda vrata, pa ga uvesti u kuću ili izvesti iz nje, dati mu nešto što bi mu privuklo pažnju bar na neko vrijeme, i stalno tako. Majka se mogla odmoriti samo kada sin spava, i obično bi i ona tad prilegla. Sve ostalo slobodno vrijeme svodilo se samo na po nekoliko minuta između njegovih potreba. Tad bi malo i sjela, izmijenili bismo po nekoliko rečenica, sjetili se događaja iz škole ili ispričali poneki događaj iz kasnijeg života. U dva sata boravka ipak smo razgovarali možda pola sata, ali za vrijeme tog boravka u gostima naučio sam mnogo od svoje učenice.

Po ko zna koji puta sam shvatio kako se majčina ljubav teško može mjeriti s bilo kojom drugom ljubavi. Treba sina, koji nije više dijete, to je gromada od čovjeka, u četvrtoj deceniji života, treba ga premještati, pomagati mu u najjednostavnijim radnjama, što je i veliki fizički posao. Treba biti uz njega neprestano. To znači odreći se svoga života i živjeti za svoje dijete. Sada i postoji mogućnost da ga preda u neku ustanovu koja bi se brinula o njemu, ali majka zna da se u takvim ustanovama često ne posvećuje odgovarajuća njega za klijente i ne može ga prepustiti njima. Ona je spremna sve učiniti, samo da njenom djetetu bude ugodnije, pa makar to bilo i odricanje od normalnog života sve do smrti.

I sve ovo vrijeme promatrao sam Ružicu i razmišljao o njenoj poziciji. Na njenom licu sam vidio i tragove brige i sjete, ali je ipak preovladavao osmijeh. Onaj, meni poznati njen mladalački osmijeh iz madih dana, pun nade i života. Ona nije bila shrvana, izgubljena; nije djelovala ni nezadovoljno ni bezvoljno. Brigu oko sina kao da nije doživljavala kao svoju tragediju, kao obavezu koja se mora otaljati. Sve je radila s puno ljubavi, ne podižući ton niti pokazujući nezadovoljstvo ili ljutnju. I zato sam na početku rekao da sam ovaj susret doživio s pomiješanim emocijama. Bio sam tužan zbog sudbine jednog djeteta koje je odraslo i cijeli život provodi ovisno o drugome. Tužan i zbog majke koja je zarobljena u takvim okolnostima koje su joj se našle na životnom putu. A bio sam opet zadivljen gledajući tu majčinu ljubav koja ne poznaje prepreke. Bilo mi je lijepo to spoznati uživo, pred svojim očima, i čak sam se i sam nekako osjećao zaštićenim. Bio sam sretan što takva ljubav postoji, što nam pokazuje kako u ljudima ima toliko dobrote i nesebičnosti. Bio sam ohrabren time što sam vidio da postoje oni koji ne pokleknu ni pred velikim problemima; oni koji i onda kad se sudbina poigra njima i pokuša im učiniti pakao od života, ipak smognu snage, ustanu, i hrabro i ponosno nastave koračati. U njima se čak pobudi i neka vrsta optimizma.

Eto, takvi se osjećaji miješaju u meni i sada kad razmišljam o Ružici i njenom životnom putu. Ako se ona može tako hrabro nositi sa životnim nedaćama, otkud nama pravo na nezadovoljstvo? Ružica nam može poslužiti kao primjer, kao svjetionik, putokaz u kom smjeru trebamo ići. Ali na kraju ipak mi se nameće zaključak – to što ona čini i način na koji čini, ipak može samo majka. Samo majka…