To se vidi od djetinjstva

U djetinjstvu smo se igrali raznih igara koje su do sada gotovo izumrle. Uglavnom su to bile maštovite igre, prilagođene tadašnjim životnim prilikama.

Neke od tih igara su zahtijevale brzinu, neke spretnost i okretnost, neke snalažjivot, izdržljivost, hrabrost, a neke kombinaciju svega toga. Međutim, u nekima je bilo lako proglasiti pobjednika, a u nekima nije. Uglavnom nije ni bilo sudaca, nego su se igrači međusobno usuglašavali oko toga ko je pobijednik igre.

Lako je bilo odrediti pobjednika u skoku u dalj iz mjesta, jer se odmah po doskoku obilježavalo mjesto doskoka. Ili u trčanju, jer je bilo jasno ko se prvi pojavio na cilju. Ali kad se igralo kauboja, nekada je bilo sporno ko je prvi „opalio“ i „ubio“ protivnika, jer su oba igrača tvrdila da su baš oni prvi pucali, a nije bilo snimke koja bi se mogla naknadno pogledati. Slično je bilo i u bacanju kamenica u dalj na Savi, jer je mjesto gdje je pala kamenica, obilježeno kružnim koncentričnim valovima, brzo nestajalo i teško bi bilo dokazati tvrdnju bilo kog bacača da je on bio bolji.

Ali zbog čega sad pišem o ovim igrama? Zato što sam se, razmišljajući o njima, sjetio nečega. Naime, u tom periodu se moglo primijetiti da su se neki dječaci više voljeti igrati igara u kojima je teško dokazati pobjednika, a neki onih u kom je to bilo lako odrediti. Uvijek bi se jedni te isti sporili oko toga ko je pobijedio, dok su se neki mogli usuglasiti bez ikakvih problema. Kad sam razmislio o tome kasnije, kad smo svi postali odrasli, a sada već i stari ljudi, shvatio sam da su karakteri tih osoba ostali nepromijenjeni, iako ima i izuzetaka.

Oni koji nisu priznavali drugome da ih je nadmašio u igri, mada je to bilo često svima očigledno osim njima, i kasnije, kad su odrasli, uglavnom su bili uvjereni da su bolji od drugih i kada za to nije bilo nikakvih argumenata. Oni su uvijek nastojali baviti se poslovima u kojima je teže bilo odrediti granicu dobroga i lošega, gdje je bilo lakše izvrdati i izvući se i kada se uradi nešto protiv zakona. Oni se često bave ilegalnim poslovima ili poslovima koji su na rubu zakona.

Zato trebamo gledati ponašanje djece u igri i pokušati ispraviti ono što se još može dok su mali, jer kasnije je to mnogo teže učiniti. Nije slučajno nastala ona izreka da se po jutru dan poznaje.