Već sam jednom pisao o tome kako je slavni Tolstoj pod pseudonimom poslao svoju priču izdavaču, a ovaj ju odbio objaviti i još uz to omalovažio autora, ne znajući da je to već tada slavni pisac.
Danas čitam sličan primjer. Jedan francuski pisac je pod svojim imenom poslao djelo koje je nagrađeno Nobelovom nagradom za književnost 1985. godine na adrese 19 izdavača pitajući ih bi li ga željeli objaviti u svojoj kući. Od dvanaest je dobio odgovor da ne bi. Bilo je tu raznih obrazloženja, od onih da su rečenice preduge i dosadne do onih kako nema radnju s kvalitetno razrađenim likovima. Od sedam izdavača nije dobio nikakav odgovor.
Jasno je da oni koji dodjeljuju Nobelovu nagradu mogu biti pristrani, da ne mora značiti da je djelo koje su nagradili odista najbolje na svijetu u toj godini. Ali jasno je i da se teško može desiti da nagradu dobije neko smeće. Smeće čak teško može i doći do komisije jer i prije toga postoje određeni filteri. U svakom slučaju, djelo koje je tako visoko ocijenjeno, trebalo bi od 19 izdavača bar nekoga zagolicati, zaintrigirati, ali to se nije dogodilo. To nam najbolje pokazuje prije svega kako su ukusi različiti, ali i neke druge odnose i shvaćanja koji odlučuju šta je to dobro, a šta loše.
Ko bi znao koliko je u svijetu do sada nepravedno propalo velikih djela samo zato što su ih ocjenjivali oni kojima takva djela nisu po ukusu?! Likovnih, literarnih, muzičkih… Neki umjetnici su za života bili anonimni i ismijavani, a kasnije postali slavni, dok su neki do smrti bili slavljeni, a nakon smrti samo nestali i zaboravljeni.
Kada bi sada, na primjer, Donald Trump naslikao neku sliku, o tome bi brujali svi mediji i nije isključeno da bi ta slika, mada možda obična žvrljotina, bila skupo prodana. Neki mali, nepoznati ali vrhunski slikar svojom slikom, neusporedivo vrednijom od Trumpove, ne bi privukao nikakav interes niti bi mogao prodati sliku po nekoj pristojnoj cijeni. U ovom slučaju nije u pitanju ukus, ali i ovakve stvari igraju ulogu u ocjenjivanju vrijednosti umjetničkih radova. Ako neki osrednji pijanist ima tvornicu s 3000 zaposlenih, na njegov nastup će doći mnogo više publike, uglavnom njegovih radnika i poslovnih partnera, nego na koncert znatno boljeg pijanista koji nema firmu u istoj sredini.
Ovakvo stanje, s jedne strane, tjera one koji vrijede, a nemaju podršku okoline, da se dodatno bore, svjesni svoje stvarne vrijednosti. S druge strane, oni koji objektivno i nemaju potrebnu vrijednost, ovakvim odnosom se tješe i uvjeravaju kako su baš oni ti koji su zakinuti i tako se i pred sobom i pred drugima pokušavaju opravdati i zadržati samopoštovanje. Ali bilo kako da je, jasno je da se ne treba opterećivati time šta drugi misle o nekom djelu, nego svako treba uvijek, i umjetničkom i svakom drugom djelu, pristupati prije svega sa svog stajališta, gledati iz svog ugla. Postoji pjesma koju će voljeti milioni ljudi, a postoji i ona koja se dopada samo njenom autoru. No, i jedna i druga imaju svoju ulogu i one žive onoliko koliko žive oni koji ih vole.
O ukusima, zaista, ne vrijedi raspravljati. Ali zato svačiji ukus treba poštovati, a ničiji ne podcjenjivati.
Ideja članka nije ispravna – komercijalni uspjeh nije mjerilo vrijednosti… izdavač je kapitalist, a ne mecena umjetnika…. rade ono sto se ljudi žele kupiti, a ne ono što je nužno kvalitetno. Iz istog razloga imamo vise fast food restorana, nego onoga sto je kvalitetno. … Prije nekog vremena načelnik imotske policije bio je upitan od novinara u vezi optužbi o korupciji. Njegov odgovor je bio da ne može biti istina da su korumpirani jer su u odnosu na prethodnu godinu uprihodili 30% više novaca od kazni (a po njemu je to 30% vise pravde i vladavine zakona u Imotskom). O ukusu se treba raspravljati… ali to nije linearna jednadžba, niti ima nužno samo jedno rješenje. Ukus je diferencijalna jednadzba čiji će konkretni rezultat ovisiti o rubnim uvjetima. – Arhitektura Venecije je umjetnost. Venetian Macao je kič koji nema veze sa vremenom i prostorom u kojem egzistira. Iako različita djela imaju… Čitaj više »
Nietzsche kaže da se jedino o ukusima i može raspravljati…
Ljudi nisu u stanju o ukusima raspravljati jer se medjusobno uopce ne razmiju cak i ako komuniciraju istim materinjim jezikom .Svaka izgovorena rijec u interakciji sa usima slusaoca ili ocima citaoca stvara sasma drugu sliku od one koje je autor poslao, odnosno ta slika automatski biva projicirana kroz prizmu osobnih iskustava , uvjerenja , emocija , predrasuda ……….. Naime o cemu se tu radi , radi se o tome da covjek na ovom stupnju svjesnosti nije u mogucnosti kristalizirati cjelovitu licnost . Covjek je sublimiran u cetiri razlicita uslova odrastanja zivota i licnosti. Prva je sveukupnost automatskih funkcija a osnovu tih funkcija cini zbir rezultata utisaka koje prima od cjelokupne stvarnosti koja ga okruzuje od momenta radjanja. Sveukupnost tih automatskih funkcija ljudi iz neznanja nazivaju misljenjem . Druga od te 4 licnosti funkcionira potpuno nezavinso od prve , to su cula a koja opet predstavljaju zbir rezultata podataka sacuvanih i… Čitaj više »
Triba o ukusima raspravljat, al samo ako se ego ostavi po strani. A to je danas večini nemoguča misija
O ukusima … nekima je mozda vec neukusno sto cu opet o [psi] ali o ukusima se ne raspravlja … 🙂 Pisac (ne i autor) knjige izdao je knjigu u vlastitom izdavackom aranzmanu i u prvoj seriji nastampao je 7777 izvoda (kao i svaku sledecu seriju na slo i drugim jezicima). Prodala se prilicno brzo a dio novca je isao za prevodjenje knjige na druge jezike (njemacki, hrvatski i engleski za sad). Knjiga se od pocetka (7.7. 2010) prodaje po cjeni od 77eur sa iznimkama u kojima se prodaje za 49 (7×7) eur, a to je svake godine u praznicnom decembru, za dan zaljubljenih i za rodjendan primaoca knjige, ukoliko knjigu kupujete za rodjendanski poklon. Knjiga ima 777 stranica, 770 tajni i 7 dokaza da je autor knjige Zivot, a ne pisac Eros (pokojni I.K.). Eros je jednom prilikom na fejsbuku napisao, kako ga je ruska izdavacka kuca kontaktirala i… Čitaj više »
Čim u nekoj rečenici spomenemo ukus ili nečiji ukus, izjašnjavamo se o njemu, dakle raspravljamo o njemu. U tom smislu se o ukusima stalno raspravlja. Ono što se htjelo poručiti frazom “O ukusima se ne raspravlja” jest da su svi oni individualna karakteristika, ovisna o životu, iskustvima, stajalištima i preferencijama individualne osobe. Materijalni ukusi su dio ega, odnosno zamišljene ideje o sebi kao o ljubitelju nečeg specifičnog, dostupnog u materijalnom svijetu. U duhovnom smislu, svi ti ukusi su iluzorni, jer ih karakterizira prolaznost, kao dijela nestabilne materijalne identifikacije čovjeka. Za razliku od njih, postoji i duhovna identifikacija čovjeka (točnije, duše), duhovna osobnost i duhovni ukusi, koji su konstantni, vječni i nepromjenjivi, odnosno originalni. Cilj ljudskog života jest spoznaja ove osobnosti, to je ono što ljudi traže i to je ono o čemu govore fraze poput: “budi svoj”, “budi ono što jesi” i sl. Čovjek koji pronađe tu osobnost, u potpunosti… Čitaj više »