Vjerujem da smo svi više puta u životu tvrdili kako smo sigurni da se nešto dogodilo baš tako kako kažemo, jer smo to svojim očima vidjeli.
Ali nekada to i nije toliko sigurno koliko nam se čini, posebno u nekim dramatičnim situacijama kada i uzbuđenje, strah, brzina događaja, imaju utjecaja na sliku koju mi vidimo. Možda neki od nas i o tome imaju vlastito iskustvo. Znam da suci kažu da su im najnepouzdaniji dokazi svjedoci, očevici događaja, ali u tom slučaju ne mora uvijek biti da oni istinski pričaju ono što su vidjeli, nego nekada namjerno prikrivaju istinu iz nekih svojih razloga.
Oni koji se ozbiljnije bave ovim pitanjem radili su i eksperimente. Jedan od njih je bio da su u jedan lokal prvo instalirali dobre kamere na mjesta s kojih će moći lijepo i jasno snimiti događaj. Za jedan stol su smjestili ženu koja je na stolu imala svoju torbu.Tu je bilo i više gostiju koji nisu bili upućeni u eksperiment, oni su se tu zatekli slučajno. Onda je ušao jedan „lopov“, zgrabio torbu sa stola, ali je i žena, uz vrisak koji je privukao pažnju svih prisutnih pokušala da je zadrži, samo kratko, jer je lopov bio jači, oteo joj je torbu i pobjegao van prije nego što se iko od prisutnih snašao i pokušao ga spriječiti.
O „razbojništvu“ je odmah obaviještena „policija“ koja se brzo našla na licu mjesta i počela je prikupljati iskaze svjedoka. E, tu stvar postaje zanimljiva! Dok je jedan očevidac tvrdio da je razbojnik imao zelenu jaknu, drugi je, ne manje kategorično, tvrdio da je bila smeđa. Po jednima je imao ovakvu kosu, po drugima onakvu, po nekima se sa ženom borio za torbu jednu sekundu po nekima deset… Neke izjave su se toliko razlikovale kao da osobe nisu vidjele isti događaj.
Onda su akteri događaja otkrili da je sve samo eksperiment, da je sve snimljeno, i pozvali su prisutne da zajedno pogledaju film. Tu se ubrzo našao i „pljačkaš“. Naravno, kad su sve vidjeli, svi su se usuglasili da je baš tako bilo kako je snimljeno, ali i shvatili poruku cijele priče.
Eto, ispada da ne možemo vjerovati ni svojim očima; kažu nam da ne treba nasjedati ni na svoje osjećaje; nekada nam i razum ne daje rješenja, a drugim osobama i pogotovu ne možemo vjerovati… Pa kako onda, zaboga, doći do istine i postoji li ona u stvarnosti?!
Istina postoji samo u metafizickom obliku i svi je duboko u sebi prepoznajemo ali nazalost i raciom odbacujemo. Samo na tom nivou egzistira covjekova dusa,ona je put,istina i zivot.
Nemože se uvijek vjerovati svojim očima jer su oči samo jedan od pet osjetila koje imamo i koji preko uma proslijeđuje informacije u percepciju.
Um na razne načine može biti korumpiran, a jedan od najčešćih su emocije bez obzira bile one pozitivne ili negativne tako da je slika koju su oči vidile već u istom trenutku iskrivljena uđe u memoriju, a koliko se opet ta slika još više iskrivi protokom vremena nije potrebno govoriti.
Ovakvo pitanje je interesantno onima koji ni u jednom trenutku nisu nadišli materijalno i provirili u duhovno jer ipak duh afektira um, a um afektira materiju na kvantnij razini što je u materijalnom svijetu nepojmljivo. I sama znanost ima problem sa tumačenjem kvantne mehanike.
Gospon Ivo Kobas, imate jos bolji primjer Madionicara, no ovakve naslove i ideje cuvajte u slucaju da Vas uhvate u nevjeri! Znate onu: “pa dobro jer ti vjerujes meni ili svojim ocima??”
Šta je rekla Fata Muji kad je ovaj uhvatio u krevetu sa drugim i optužio je da ga vara? Vjeruješ li ti meni ili svojim očima.
“Tuzna” istina je da ne treba vjerovati nikome, cak ni samome sebi, bas kao sto je drug Dzugasvili izjavio. E sad, kako normalno zivjeti na takav nacin!? Ako netko zna molim neka napise u komentaru, hvala.
“Ne vjeruj onome što čuješ, a samo pola onome što vidiš”
Mi ne vjerujemo u ono što vidimo, nego vidimo ono u što vjerujemo
Gospon Kobaš, pitali ste kako doći do istine. Objektivne ili subjektivne?
Zar ti dragi više veruješ svojim očima, nego svojoj meni?
ponekad ne sve vjerovati. jer oči su samo istrument a ne centar vida. sve ovisi od umora, psihičkog i fizičkog stanja osobe i raznih halucinacija i konzumacija.. i x faktora