Treba nama i nesreće

Ovih dana nas je zahvatilo nevrijeme kakvo moja generacija još nije doživjela. Materijalna šteta je ogromna. Ali što je tragedija veća, čini se da je to i veća prilika da se pokažu neke dobre osobine ljudi.

Da krenem od početka: na odmoru sam u Bosni, ali moram se ranije vratiti u Nizozemsku. Moja kćerka je prije dvije godine slomila nogu, sastavili su joj kosti pomoći 28 šarafa i nekoliko metalnih ploča, i sad je, ranije nego što je očekivala, dobila termin da joj to izvade. Moram se odmah vratiti i pomoći oko čuvanja njene djece dok se ona oporavi i mogne ponovo normalno hodati. Na brzinu krećem, a samo što sam stigao, čujem da je veliko nevrijeme bilo tamo odakle sam upravo stigao. Vjetar je porušio krovove ne samo na moja tri objekta, nego na mnogo širem području. Slomio mi je i veliku višnju i dva stara oraha i napravio još raznih problema. Uz to nema struje, putevi su zatvoreni palim drvećem, internet je u prekidu i ne zna se kad će se sve to dovesti u red.

Razmišljam kako je potreban samo trenutak da se sve naopačke okrene. Ćerka je bila vesela, raspoložena, i u trenu se okliznula i slomila nogu. Ja sam bio na odmoru, normalno otišao na put, a u trenu je kod kuće nastao dar-mar. Iz ničega, odjednom nastane veliki problem. Teško rješiv, a nekada nam se čini i nerješivim. Razmišljam o tome kako će proći operacija kod kćerke, jer ponovo moraju sve sjeći, prerezati živce pa ih ponovo spajati, vaditi taj metal… Hoće li se sve dobro završiti? A u glavi mi je i pitanje kako na tolikoj daljini sad organizirati sanaciju štete u Grebnicama? Ne mogu ni zvati koga hoću jer su veze u prekidu. A sad svako sanira svoju štetu, ko će naći vrijeme i volju za moje probleme? Majstora ionako nema, a sad kad svi navale raditi… Gdje naći crijep, sada svakome treba? Stotinu pitanja, ali malo odgovora.

Ali prvo dolazi na red operacija. Čekam vijesti dok čuvam djecu, a kako djeca traže stalnu pažnju, to mi dobro dođe da ne razmišljam o teškim pitanjima. Napokon, čujem da je sve dobro prošlo i mogu se malo posvetiti i pitanju saniranja štete u Bosni. Zavirim u poruke, vidim da se neke već polako probijaju, što znači da se počinje stanje normalizirati. Neki su došli sa strane s punim mobitelima, neki uključili agregate, negdje je već došla i struja. I gle, vidim sliku svoje kuće i na krovu neki čovjek! Saznam da je to zet moga brata, Nizozemac koji je sa svojom obitelji upravo došao na odmor u Bosnu. Vidjeli su šta se desilo i odmah došli da poprave što se popraviti može. Na dvorišnoj zgradi je već pokrio ono što je bilo otkriveno i sad radi na krovu kuće. Nedostaje mu crijepa da sve završi na kući i na štali. Zovem sestrića da provjeri ima li još crijepa od susjede, ostaolo joj je kad su renovirali dvorišnu zgradu, a ta susjeda baš s njim sjedi i kaže da ima dovoljno crijepa i da uzimam koliko mi treba. Javim to zetu i on kaže da će sutra nastaviti i završiti sve što se pokrivanja tiče.

U međuvremenu se javlja Kasim i kaže da će rado doći sutra i sve renovirati što treba. I Dado pita treba li mi pomoć, da i on dođe. I opet razmišljam kako je trenutak potreban da se sve preokrene. I da se nešto pokvari, a i da se popravi. Od velike brige kako ću sve iz daljine popraviti, za samo jedan dan sve postade samo prošlost. I razmišljam kako nikada ne znamo ko će nam u nekom teškom trenutku pomoći ni ko nas može unesrećiti. To često budu osobe od kojih to najmanje očekujemo.

Da, nekada nesreće nisu samo nesreće. One nam pokažu i da postoje neki dobri ljudi, sa velikim, ljudskim srcima, koje do tada nismo primjećivali ili nismo dovoljno vidjeli njihovu veličinu. Da bismo bolje cijenili svjetlo, potreban nam je mrak.