Trumpov san

Svašta ljudima u snove dođe. Nekada su to lijepi, ugodni događaji pa se nauživate i bude vam žao što ste se probudili. A nekada imate noćne more pa vam buđenje dođe kao spas.

I Donald Trump ponekad sanja. Eto, nedavno, nekako pred samu zoru imao je tako lijepe snove da je poželio nikada se ne probuditi. Sanja on, njegov baštovan, dobroćudni debeljko Kim Jong-un mu donosi buket najljepših ruža, divno aranžiran, i ponizno govori: „Evo, šefe, ovo je za Vašu Melaniju, birao sam sve one koje ona voli, kako ste i naredili.“ „Dobro, dobro, hvala ti, Kim. Eto, nagovarali su me da te dam likvidirati, a da sam to uradio, nikada ne bih imao tako dobrog baštovana.“ „Hvala, Vam, šefe, po stotinu puta. Presretan sam što Vam mogu služiti!“, klanja mu se Kim. Trump zadovoljno razmišlja o svojim velikim humanim djelima. Eto, nije ni Erdogana zlostavljao. Čak mu je pomogao da otvori vlastiti frizerski salon i ovaj sad uživa šišajući i brijući ljude. U znak zahvalnosti, bivši turski predsjednik je i vlastite brkove obrijao kako bi više sličio Trumpu.

Dok oni tako razgovaraju, zvoni Trumpov telefon, a on se javlja: „A, ti si, Vladimire Vladimiroviču? Kojim dobrom zoveš?“ S druge strane se čuje Putinov glas: „Jest, šefe, ja sam. Oprostite ako sam vas omeo, ali rekli ste mi da Vas smijem nazvati svakog trećeg u mjesecu u ovoliko sati ako imam nešto važno pitati, pa eto…“ „Pitaj, samo pitaj, ko pita – ne skita!“ „Znate, zove me predsjednik lovačke udruge iz Tunguzije, žele me proglasiti svojim počasnim članom i dodijeliti mi neku medalju. Mogu li ja tamo otići i smijem li prihvatiti to članstvo i medalju?“ „Hm? Tunguzija? Jednom umalo nisu glasali u Skupštini UN drukčije nego što smo im rekli… Ne znam… Ali dobro, možeš otići tamo, ipak je to samo udruga lovaca.“ „Hvala Vam, šefe!“ „Samo da znaš, onog Kineza nisam pustio na presijecanje vrpce na otvaranju tvornice toaletnog papira u Vukojebini, mada je, jadan, zaslužio. Bio sam loše volje, ali ti danas imaš sreću!“

Pa sanja Trump odjednom, valjda zato što je spomenuo kineskog predsjednika, kako je upravo sletio avionom u prijateljski posjet toj zemlji. Nije mu se baš ni išlo, ali Kinezi navalili, žele ga proglasiti svojim počasnim predsjednikom za sve zasluge kojih je toliko da mu to ovaj prijateljski narod nikada neće zaboraviti. Dok izlazi iz aviona, Melanija mu traži ruku i nježno prigovara: „Opet si me zaboravio uzeti za ruku!“ „Oh, oprosti, ne znam kako mi se to moglo dogoditi!“ „Drži je sad dobro i nemoj nikad, nikad, nikad da je ispuštaš, važi li?“, pita ga ona dok mu mazno naslanja glavu na rame. „Naravno, srećo moja!“, govori joj on, zastaje i strasno je ljubi, ne osvrćući se na škljocanje i blicanje stotina aparata oko njih. Ruka mu mahinalno poletje tamo gdje ne bi smjela, a Melanija će na to: „Hej, šta si se izgubio, pa ljudi nas gledaju!“

Idu oni dalje, ljudi oko njih u transu od sreće što vide najdražeg čovjeka na svijetu, Trump samo što ne zaplače od sreće, kad iznenada osjeti strašnu bol, kao da mu se slomi rebro. Ostade bez daha i prvo što pomisli bješe: „Atentat!“ Neko je pucao na njega, šta bi drugo moglo biti tako bolno?! Ali zašto, toliko se borio da svako ima oružje, a sad ga iz tog oružja, koje im je on odobrio i sve učinio da ga dobiju, neki nezahvalnik ubija?! Ponovo osjeti bol, ali sad već shvati da je to udarac laktom u rebra, da je on, u stvari u krevetu, da je sve samo sanjao. Ubrzo osjeti i treći udarac i ču Melanijin glas: „Ama, čovječe, šta si to jeo pa ti prdež toliko smrdi?! Podavit ćeš i nas i cijelu Bijelu kuću! Kakva nuklearna bomba, kakvi bojni otrovi, ti si opasniji i od najubojitijih otrova! Ni jedan ti tvor nije do koljena! Ustaj i otvaraj prozor dok nije kasno! Ma, samo da mi istekne ovaj ugovor po kom moram još neko vrijeme s tobom provoditi u spavaćoj sobi, pa da se dokopam slobode!“

Eh, šta sve čovjek ne može sanjati…

TVOR

Kako je samo
nježan taj stvor!
I kako strastven
taj stari tvor.

Kad svoju ženu
vidi, sav gori.
Pun čežnje on joj
zanosno zbori:

„Uz tebe vječno
ostat ću mlad.
Oh, kakva žena!
Oh, kakav smrad!“