Tvoja sam, vodi me!

Vidim da je tekst o susretu s prostitutkom bio vrlo čitan, a izazvao je i neke komentare, što na portalu, što u mailovima koje sam dobio. Za one koji zamišljaju sve prostitutke kao atraktivne, mlade ljepotice, ispričat ću i ovaj doživljaj.

Ali prije toga da se prisjetim samo jednog detalja koga se sjećam s predavanja iz oblasti prve pomoći koja sam nekada držao učenicima ili po raznim drugim grupama. Kad god bi se spominjalo vještačko disanje metodom „usta na usta“, to bi izazvalo poneki priželjkujući osmijeh, a oni koji su se smješkali zamišljali su, valjda, kako daju vještačko disanje nekoj zgodnoj curi. U stvarnosti, takvo disanje se daje povrijeđenom, često krvavom, prljavom, ozlijeđenom licu, s mnogo većom šansom da to bude starija, ne lijepa i poželjna osoba, osoba istog spola, nego da bude djevojka kakvu smo na prvu zamislili. Čini se da je i sa prostitutkama slično, da ih većeina čitatelja zamišlja ljepoticama, pa tako i reagiraju. E, njima je posebno namijenjena baš ova priča.

Bilo je to na putu iz Travnika prema Sarajevu. Nekako baš na Lašvanskoj petlji, već sam bio skrenuo ka putu za Sarajevo, vidim jednu stariju ženu kako stopira. Izgledala mi je jadno, zapušteno; kratko ošišana, sa zapuštenom kosom. Ubrzo sam vidio i da je krezava, da joj je u gornjoj vilici naprijed nedostajalo čak nekoliko zubi. Preciznije, svi između dva očnjaka. Znao sam da neće biti mnogo onih koji bi je takvu povezli i to mi je bio dodatni motiv da stanem.

Otvorio sam joj vrata, a ona je odmah odrješito, samouvjereno pitala: „Dokle ideš, šefe?“ S obzirom na iskustvo koje sam već posjedovao, već u ovoj fazi sam prepoznao da bi ovo mogla biti prostitutka, mada sam se iznenadio da se neko u tim godinama i s ovakvim izgledom može baviti tim poslom. Ipak, čini se da baš svaka “roba” ima svog mušteriju, kako se već u narodu govori. Pošto sam već stao i otvorio vrata, neugodno mi je bilo da ih zatvorim i brže-bolje klisnem, ali je istina da sam se već bio pokajao što sam stao. Zato sam samo odgovorio: „Idem do Sarajeva, a Vi?“ „Ja do Visokog“, rekla je ona i već sjedala na sjedište suvozača. Krenuo sam dalje i samo što sam prebacio u drugu brzinu, ona se okrenula prema meni, podigla debele ruke uvis koliko je to u kolima bilo moguće, i sva ushićena teatralno uzviknula: „Evo me, šefe, tvoja sam! Vodi me kući, u Sarajevo, u stan, gdje god hoćeš, radi sa mnom šta god hoćeš, tvoja sam!“. Ali, ljudi moji, kad je to izgovorila, iz usta joj je zapahnuo takav smrad kakav u životu nisam osjetio! Možda to i nije bilo samo iz usta, ispod pazuha, nisam više siguran, ali je bio takav da nisam mogao ni povratiti, ali ni disati. Panično sam odmaknuo i okrenuo glavu od nje i na brzinu otvorio staklo do sebe odakle je počeo ulaziti svježi zrak koji mi je povratio dah. Malo sam se oporavio i pribrao, lagano vozeći, i pitao je koliko bi koštala ta usluga? „Dvadeset maraka“, rekla je spremno. „Znate šta, pošto ja žurim, evo, ja ću Vam platiti tih dvadeset maraka kao da smo sve obavili po propisu i ići dalje, a Vi možda uspijete naći još posla?“ Nije ju trebalo nagovarati na ovu ponudu tako da smo se odmah rastali. Krenuo sam dalje otvorivši staklo i s njene strane auta, samo da se što prije prozrači, i nastavio put. Kad sam stigao kući samo sam čekao da sa sebe bacim onu odjeću i da se okupam.

Od tada sam uvijek izbjegavao povesti one za koje bi mi se učinilo da su prostitutke.