Učimo od djece

Mnogo toga bismo mi odrasli mogli naučiti od djece. Ili bar obnoviti znanja koja smo imali dok smo bili djeca, ali smo ih, odrastajući, negdje izgubili.

Elviri je već šesti rođendan i supruga i ja smo, kao i svake godine, tamo. Ove godine je tu i nova gošća, Elvirina mlađa prijateljica Zoe. Svi nas dočekuju na vratima, a Elvira već ima poklone za nas – uradila je naše portrete! Divni su, ja sam se odmah prepoznao. Umjetnica je, kao i njena mama koja izvrsno slika. Ona svira i gitaru kao mama, samo što joj je ovaj instrument manji od maminog, prilagođen njenom uzrastu. I igra kao mama. Govori i nizozemski i ruski kako mama, a naučit će i engleski, nema sumnje, jer ona je mama u malom.

U kući su i Zoine mama i baka. One su njena podrška, ali i bez njih Zoe bi se ugodno osjećala. Njen repertoar je širok i dok ona samo isproba sve svoje aktivnosti, prođe dan. Prvo pleše, malo sama, a malo s Elvirom, neku baletnu predstavu. Graciozni pokreti, okreti, skokovi… Onda se lati mikrofona. Doduše, on jest plastični, ali služi kao pravi. I Zoe nastupa kako kantautorica: ona za vrijeme pjevanja smišlja tekst, a to je uglavnom neka njena životna priča, što joj se dogodilo, šta želi i slično. Ritam u hodu prilagođava tekstu i to sve izgleda savršeno. Mogu zamisliti kako se njena mama i baka nauživaju, jer mnoge od tih pjesama jedino one čuju.

I tako, polako se u igru uključujem i ja. Podmuklo se koristim činjenicom što žene međusobno pričaju toliko da i ne primjećuju kako ja grabim svoje mjesto među djecom. Dvije male dame me primaju u svoje društvo kao ravnopravnog člana i počinjemo se igrati i drugih igara. Pazim da se uklopim u njihova pravila. One u igri nikada nisu sebične. Ne nameću se po svaku cijenu, daju šansu i onoj drugoj da se igra i da se pokaže. Tako pokušavam i ja biti tolerantan. Ako nešto rade zajedno, na primjer, ako plešu, to čine tako da se dopunjuju. Zato i ja pokušavam tako djelovati.

Igram se malo s jednom, malo s drugom. Nekada i istovremeno s objema. Igramo se skrivanja, a one se sakriju tako vješto da ih jedva nađem. Dok ja zavirim iza ormara, iza zavjesa, ispod stolova, pijanina… Pa dok dobro pregledam akvarij, jesu li možda među ribicama; da se nisu podvukle ispod maminih slika po zidovima – prođe vrijeme, a one samo mudro šute, jedva dišu, i tko bi ih našao?! One mene brzo otkriju, mada se baš lijepo sakrijem i maskiram iza plišanog psa, nadajući se da me neće prepoznati i da će pomisliti kako sam stvarno samo taj pas.

Kako to obično biva, kad se najviše razigramo, valja nam kući! Rastanak je pomalo bolan, ali što se može?! U toj zbrci, Zoe je već izašla iz kuće, a da se nije izgrlila s Elvirom. Takav odlazak ipak nije dolazio u obzir pa je Elvira istrčala u čarapama za njom i zagrljaj je bio neizbježan. Meni je rekla da me voli, a i ja sam njoj uzvratio istom mjerom. Elvirina mama je pitala može li jednom mjesečno dovesti Elviru kod mene da se igramo. Naravno, prihvatio sam, mada nismo govorili o cijeni. Nadam se da mi neće previše naplatiti što ću imati priliku tako uživati u igri.

Eto, tako prođe i ovaj Elvirin rođendan. Supruga i ja se vraćamo kući raspoloženi nakon divne terapije, a čini se da se od ove djece moglo ponešto i naučiti. Eh, kad bi odrasli bili pametni kao djeca!