Ujna Jela

Kao dijete živio sam u poslijeratnom vremenu koje se tek više nije moglo zvati bijedom, ali je bilo još daleko od života u izobilju. To se dobro vidjelo i po načinu ishrane.

Voće izvan sezone je bilo prava rijetkost. Neki jednostavniji kolači („modlice“, pravljeni u malim metalnim kalupićima) su bili na stolu samo za praznike, a i kruh se jeo tek povremeno. A onda su se pojavile mlađe žene, koje su u novim, povoljnijim prilikama, umjele, ako su imale od čega, napraviti još neke vrste kolača. Tako sam prvi put vidio i isprobao tortu. Nije to bila torta kao ove sadašnje, nego sasvim jednostavna, od jaja, potpuno žuta i spužvasta, ali tada vrlo ukusna.

Moja ujna Jela iz Bazika je napravila takvu tortu i ja sam imao priliku baš kod nje, na bazički praznik Spasovo, isprobati to čudo od kolača. Bio sam oduševljen, što nisam krio. Tada nisam ni slutio da ću tu vrstu kolača zapamtiti za cijeli život zbog jednog detalja koji se dogodio godinu dana kasnije. Naime, iduće godine, ponovo na Spasovo, bio sam ponovo u Baziku kod ujne Jele. U sebi sam priželjkivao žutu tortu, ali to nisam govorio. Dok smo jeli glavno jelo, meni se po glavi motala samo torta i sa nestrpljenjem sam čekao da na red dođe desert. Uskoro se to i dogodilo. Najavljeni su kolači, a ujna Jela je posebno prišla meni, pogladila me po kosi i rekla: „Znam da ti najviše voliš tortu pa sam sad napravila još bolju nego prošle godine!“

Na stranu sad torta, ali otkud je ona zapamtila šta ja volim?! Ta činjenica me toliko začudila da sam „ostao bez teksta“, nisam se ni zahvalio, ali sam te njene riječi dobro zapamtio. Mi djeca tada nismo bili naviknuti da nam se baš sve želje ispunjavaju, da neko previše razmišlja o tome šta mi volimo i da se našim prohtjevima ugađa. Uostalom, roditelji nisu imali velikih mogućnosti da nam ispunjavaju želje, čak i da su to htjeli. A ujna, koja mi je bila ujna preko maćehe, dakle, ne „rođena“, imala je puno opravdanje da i ne misli o meni, a kamoli da pamti šta ja volim. A ona je zapamtila! I baš zato sam i ja zapamtio taj događaj.

Kasnije nikada nikome nisam govorio o ovome, (i danas žalim što to bar ujni nisam ispričao!) ali bih se često sjećao te divne ljudske geste i uvijek se osjećao dužnikom ujni Jeli. To je utjecalo i na moj ukupni dnos prema njoj, jer sam primijetio da bih kasnije, ako bi neko nešto rekao protiv nje, ja uvijek bio na njenoj strani. Bio sam joj neizmjerno zahvalan i želio sam i ja učiniti bar neku sitnicu za nju, koja bi je obradovala kao što je ona obradovala mene time što mi je pridavala toliku važnost, kao kavom pravom, važnom čovjeku, pamteći šta to ja volim pojesti. I prilika da se odužim se ukazala sasvim neočekivano. Jednog dana, nekoliko decenija kasnije, pred sam rat, njen sin mi je rekao da je ujna već neko vrijeme u bolnici u Tuzli. Pitao sam ga je li joj bio u posjeti, a on je rekao da nije. „Idemo!“, rekao sam odlučno, i odmah smo krenuli put Tuzle. Dok sam vozio, razmišljao sam o torti i tome kako je ujna nastojala da me obraduje onda kad me većina odraslih nije ni zapažala kako treba, a kamoli pridavala mi neki veći značaj. Evo zgode da joj se odužim!

Kad nas je vidjela, nije krila suze. Nije bila navikla biti odvojena od svoje kuće i obitelji i dani u bolnici su joj teško padali. Naš dolazak je bio razlog njenoj tadašnjoj, bar kratkotrajnoj, sreći. Mislim da joj je to bila ujedno i posljednja posjeta u bolnici, jer rat se ubrzo razbuktao i više se nije mogo lako otići do Tuzle. Ujna Jela je tamo i umrla i pokopana, tek poslije rata je sahranjena među svoje. Ali moje sjećanje na nju još je živo, neki će reći – zbog sitnice. Ipak, ta sitnica je meni veoma krupna.

Eto, nikada ne znamo hoće li nas se, i po čemu, ljudi nakon naše smrti sjećati…