Puni zamrzivači početkom rata 1992. ulijevali su neko spokojstvo, barem onima koji su se nadali da to neće dugo trajati. Onda je narednih mjeseci počelo nestajati struje. Prvo po nekoliko sati, zatim čitav dan, dva, tri dana…
Neki dijelovi grada ili ulice imale su struju, drugi nisu. Uslijedila je opšta trka u prenošenju zamrznutih namirnica rodbini i prijateljima koji su još dobivali struju. Sve namirnice prevade se u kese i torbe, pa trkom do željene lokacije. Ako ne može stati kod jednih, ideš drugim poznanicima. Ako i kod njih nestane struje, a slučajno stigne kod nas, radnja se odvija u obrnutom smjeru. U međuvremenu, led se topi, namirnice raskravljuju. Kuva se i jede više no što je potrebno samo da se hrana ne baca. Negdje u julu ili početkom avgusta, zamrzivači su bili prazni i posušeni. Zgodna ostava za nešto hrane koja nije bila podložna brzom kvarenju.
Bolje informisani, bliski političkim strankama, koje su više znale o budućem razvoju događaja, obezbijedili su znatne zalihe hrane. Pričao mi je, nakon rata, jedan poznanik da su njegove porodične zalihe bile: pet-šest vreća brašna, po vreća šećera i riže, pedesetak kilograma suhomesnatih proizvoda, desetine litara ulja, dosta tjestenine i graha, stotinjak konzervi, dovoljno raznih začina, zatim, petroleja, svijeća, šibica…
Dok smo porodica i ja konačno shvatili šta se sprema, prodavnice su uglavnom bile opustošene. To što smo imali moglo nam je trajati oko mjesec dana. Doduše, nismo ni imali para za velike nabavke, jer smo u rat ušli sa štednjom od tri hiljade njemačkih maraka. Kasnije smo pomišljali da bi naše veće zalihe svakako bile oduzete prilikom nekoliko pretresa stana koji su vršeni u potrazi na navodno sakrivenim oružjem. Jedan od komšija prijavio me je kao mogućega skrivenog snajperistu, mada sam ja sa svojim „cvikama” teško raspoznavao prolaznike s druge strane ulice.
Najteži period, sa stanovišta ishrane, bio je ljeto – jesen 1992. Blokada potpuna, borbe velike, a humanitarna pomoć nije počela pristizati. Prodavnice su bile uništene, opljačkane ili zatvorene. Umjesto zelene pijace, nastajali su nekakvi „zeleni buvljaci“, gdje se moglo ponešto kupiti. Prodavala se kopriva, listovi rena, po nekoliko listova kupusa, neki list blitve, raštike, maslačka… Sve isključivo za marke po cijenama za plakanje ili smijanje, kako kome.
Neki šverceri sa Stupa donosili su povremeno malo mladog luka, salate, blitve, krompira i mrkve. Ovo su kupovali oni koji su čekali satima i imali čime da plate. Krompir i kupus prodavani su po 20 do 30 maraka za kilogram. Mrkva je prodavana po komadu.
Ratne okolnosti potvrđivale su opravdanost izreke „Sve je hava – hljeb je hrana“. Hljeb udrobljen u neku splačinu uvijek se mogao pokusati. Ali do hljeba se teško dolazilo. Čekalo se satima u redovima. Jedna dodjela ostala je nezaboravna. Dočekao sam svoj red i dobio jednuveknu. Ponovo sam stao na začelje i dočekao drugu. Tako smo radili svi, nekoliko puta, dok hljeba nije nestalo. Donio sam kući tri-četiri hljeba i doživio ovacije.
Hljeb je u „kućnoj radinosti“ pravljen s mekinjama, od samih mekinja ili stočnog brašna. Savremeni nutricionisti bi kazali da je to baš zdravo. Oni ne znaju da smo mi morali prvo prosijavati te namirnice i odvajati mnoštvo crva. Cinici su i tada govorili: „Pa šta, i to su proteini, svakako kukate da nema mesa.“ U potrazi za proteinima, neke porodice su lovile i jele tavanske golubove, ali i završavale u hitnoj pomoći. Oko gomila smeća na ulicama motali su se izgladnjeli psi. Mačke, njihove česte žrtve, oprezno su ih zaobilazile. Nismo čuli da su ove domaće životinje korištene za ishranu. Slušao sam priče preživjelih u opsadi Lenjingrada, gdje su pojeli sve kožno remenje i kućne ljubimce. „Mačke su vrlo ukusne“ – pričala je jedna baka koja je svoga ljubimca žrtvovala za opstanak unuka. Ja ni kuniće nikad nisam volio, jer su me njihove glave neodoljivo podsjećale na mačje. U ratnim okolnostima to mi ne bi smetalo.
U garaži sam imao nekoliko kutija punih suvog, pomalo bajatog hljeba, koji sam uvijek sakupljao za ribolov. Pojeli smo ga do zadnje mrvice. Uz podršku poznanika, kupili smo nešto običnog i stočnog brašna. Mijenjala se hrana za hranu, mada ništa nije bilo višak. Dao sam pet litara benzina za toliko ulja. Prve krizne situacije preživjeli smo zahvaljujući dvama-trima paketima prijatelja ili rodbine. Neke novonikle firme prodavale su robu u takozvanim „paket aranžmanima“. Oni su bili sve manji i sve skuplji. Moralo se uzimati i što ti treba i što ne treba. No ove kupovine su nas nekoliko mjeseci spasavale. Kasnije se ponekad moglo kupiti makarona preko preduzeća a tu su se dobijale i cigarete. Za „šteku” (boks) cigareta valjalo je izdvojiti četiri-pet mjesečnih plata.
Stanje se nešto poboljšalo kada je počela pristizati humanitarna pomoć. Ona je bila skromna, ali presudna. Niko nije znao da li su i kada istekli rokovi trajanja tih namirnica. Takozvani proteinski keks, kojem smo se svi obradovali, bio je proizveden 1964. godine. Neke konzerve ni psi nisu htjeli jesti. Ipak, bez ove pomoći sigurno ne bismo preživjeli. Naravno, sve je to stizalo na „mrvice“. Po osobi: konzerva, kilogram brašna, pola feta-sira, 150 grama šećera, zatim, nešto ulja,riže, makarona… Pomoć je dijeljena u tzv. krugovima, koji su sadržavali različite robe. Nije to bilo redovno. Znali smo se dosta načekati do novog kruga, što je donosilo kratkotrajno olakšanje. Tako se preživljavalo od jedne pomoći do druge, uz dodatne kupovine, bez kojih, takođe, ne bismo mogli opstati.
Pristizanjem humanitarne pomoći javljalo se i „crno tržište“. Na pijacama se prodavala roba iz te pomoći, otuđena raznim kanalima i manipulacijama. Stizala je i kroz takozvani „tunel spasa“. Bilo je nešto namirnica i iz opljačkanih predratnih prodavnica. Zavisno od ponude, cijene su uglavnom bile manje-više „astronomske“: pašteta 10 maraka, konzerva ribe 15, margarin 40, žuti sir 60, svježe meso 60 a suvo 90 maraka. Moja takozvana plata (nadnica za strah) bila je u to vrijeme šest maraka.
Rijetko kada smo bili siti, redovnije gladni ili na ivici gladi. Stalno u potrazi za hranom. Struktura ishrane bila je očajna. Glavni obroci nekako su „skrpljeni“. Supruga je pokazivala veliku umješnost da od jučerašnjih ostataka, dijela konzerve i nekakvog nazovizačina, napravi nešto. Ne znam kako bih ta jela nazvao. Čorbuljci, valjda? Dugo su se pamtili dani kada smo, za te prilike, dobro jeli. Čitav ratni period nismo kupovali svježe meso. Mlijeko, jogurt, kefir – mogli smo samo sanjati.
U kasnijoj fazi opsade žene su smislile mnogo ratnih recepata: pite („sirnicu“ i „krompirušu“) od riže; „eurokrem“ od ulja, kakaoa i šećera; „pavlaka“ od mliječnog praška i ulja; majoneza od sličnih sastojaka. Sjećam se brodeta s purom i ratne pice koju je napravila kćerka. Mnogi su te recepte sačuvali.
Prijatelji su, u svekolikoj oskudici, međusobno iskazivali razumijevanje, pomoć i solidarnost. Poklanjala se glavica luka, neki krompir, malo mliječnog praška, nekoliko oraha, po kašika vegete, senfa… Teško se odvajalo od svojih usta, pa su ti pokloni bili još cjenjeniji.
Rat je vrijeme otkrivanja i potvrđivanja prijateljstava. Obično se sazna da je broj prijatelja mnogo manji od očekivanoga. Pomognu vam oni od kojih se to niste nadali, a razočaraju pojedinci do čijeg ste prijateljstva držali. Neki raniji, naizgled bliski prijatelji, raseljeni van Bosne i Hercegovine, nisu se tokom rata interesovali ni da li smo živi. Ganuo nas je gest jedne stare samohrane i siromašne poznanice koja nam je poslala skromni paket hrane i dirljivo pismo podrške.
Dobijanje paketa hrane u ratnim uslovima – to je bio događaj za pamćenje. Članovi bliske rodbine su nas u tom pogledu ili podržavali ili su se oglušivali o našu nevolju. Samo gladni ljudi mogu shvatiti šta je za porodicu značilo otvaranje paketa čiji je sadržaj, za to vrijeme, bio praznik za oči, želuce i dušu. Te pošiljke su rijetko stizale. Ali, kad god bi stigle, bilo je „u pravo vrijeme“. Dobrotvorna humanitarna organizacija „Adra” bila je uspješan organizator dopremanja i dostavljanja paketa u Sarajevo. Njeno ime bilježim sa uvažavanjem i zahvalnošću.
Najbliža rodbina nalazila je načina, u drugoj polovini rata, da šalje i novčanu pomoć. Uz svu zahvalnost za dobivanu podršku, u našim dušama ostaje osjećaj nelagode što ne možemo dokazati da bismo i mi njima tako pomagali. Ne postoje gestovi kojima se to može nadoknaditi. Možda samo u nekom, gluvo bilo, budućem ratu.
O vi, koji će te možda dočekati novi rat na ovom prostoru, znajte da ćete i sami biti sukrivci za njegovo nastajanje. Samo su djeca nevina. Ako pak, nekom nesrećom, ostanete u tom košmaru, pokušajte se blagovremeno obezbijediti artiklima koji su u ratu dragocjeni.
Dve stvari se namecu, ovako mali nestacemo sa ovih prostora, drugo ne smemo dozvoliti da nas svadjaju.
Pitanje je kako to ostvariti.
Jedan od nacina je Panslavizam (panslavenski pokret).
Siromasni smo i bicemo uvek ako smo mali, jer privreda zahteva veliku drzavu.
Zasto su nastale velike drzave, a zasto su nastale male drzavice.
Sa malim drzavicama je se lako igrati i izazvati netrpeljivost.
Zamislimo da smo na severu gde je 6 meseci noc, niko ne bi obracao paznju na nas, jedino ako bi bilo nesto da se otme.
Skoro da nema dana u kojem na ovom portalu ne osvane nekoliko komentara koji pozivaju na rat, ako ne konvencionalnom onda barem po par nuklearnih bombi da je baciti na njima trenutno omrznute neprijatelje.Mora da je rat uzbudljiva video igrica, nešto na ekranu, vrijedno zurenja i gubljenja vremena. U video igricama ne ginu nevini, nitko nije gladan, nitko osakaćen, a ako netko i strada, igrica se samo resetira. Mora da je tako i u stvarnom ratu. U slučaju rata, sigurno je pametno imati ušteđevinu u čvrstoj valuti. Kad imaš para, onda možeš i kupiti. Osim? Osim ako se nema što kupiti. Osim ako revolucionari, ‘naši’ ne provale i opljačkaju ušteđevinu. Bilo bi pametno imati zlato. Ono je podloga za sve. Ujutro za doručak svakom po nekoliko grama zlata…Ne, zamijeniti zlato za hranu. Koliko zlata za koliko hrane? Valjda ovisi o stupnju gladi. Gradacija gladi – mala glad, srednja glad, velika… Čitaj više »
Tek san pri kraju shvatija kako se radi o Sarajevu.
Neki su se i tad usrid Sarajeva častili kavijarom i šampanjcem, a i onih danas nelegalnih usluga i roba je bilo u izobilju.
Okay, danas fala bogu bar niko nije kruva gladan, a da su svi siti i nisu baš.
Međutim ništa se u biti nije prominilo, kako je demokracija došla, tako je i ostala do dana današnjega, vrlo tanki sloj vezan na politiku i prateći kriminal, tajne službe, famoznu međunarodnu zajednicu i sve njezine udruge i organizacije . . . živi dobro i ne fali in ni tičjega mlika . . . a rulja neka laje na misec
ja vec 3 g imam zalihe, sad obnavljam istekle rokove, 3 petrolejke, karton ulja za petrolejke, kozmetika, upaljaci, prva pomoc, suhi kruh, malo kuhalo, sklopive posude za vodu, benzin, kirurski pribor, nesto usitnjenog srebra i zlata, vrecu za spavanje itd. vec godinama nas upozoravaju na big krah, ne doduse u mojoj zemlji, ali naokolo. neki mi se smiju, drugi gleda ko da sam pala sa marsa. ali znam neke informirane ljude, koji su takodjer spremni. tako treba. i da, narod je uvijek znao prezivjeti i podijeliti. to su junaci. danas na temu prezivljavanja sve vise knjiga. nije slucajno.
Clanak je odlican, ali mislim da nece doci rata opet ovdje, barem ne regionalno, osim ako je svjetski. Mislim mi ljudi smo sada obrazovaniji informiraniji da nam tako netko nametne rat a da ne uspijemo to prepoznati. Kao sada u Venezueli, ljudi su prepoznali tko je iza toga i sto to znaci po njih i drzavu, a tu je propaganda radila maksimalno zajedno sa sabotazama i svojim strasnim posljedicama pa opet nije narod nasjeo. Zanima me dakle i od vas ovdje misljenje kako bi nas ” posvadjali” kao prije 30godina, danas u doba interneta
#giordano bruno
slažem se s tvojim tekstom iz jednog logičnog razloga zato što svi imamo zajedničkog neprijatelja.
E sada, treba ljudima prvo objasniti tko je neprijatelj, tek tada možemo stvari pokrenuti na bolje.
Vječna mržnja i rat među ljudima potaknuta je od strane jedne male internacionalne skupine koja ne želi da mir vlada među ljudima. To je jedna polu-rasa koja nema svoje krojene, državu već živi svugdje i uvijek se osjeća kao da su doma. E vidiš samo se ta polu rasa može okarakterizirati kao jedna internacionalna klika, koja profitira od ratova.
Dokle god oni budu printali novac, kontrolirali medije itd. neće biti mira na zemaljskoj kugli.
Kad njima stanemo na kraj na ovaj ili onaj način svijetom će vladati 1000 godina mira.
Ja sam bježeći od ljudske gluposti s Balkana stigao do Australije da bih skonto da se od ljudske gluposti pobjeći ne može ali se čovjek može skloniti bar tamo gdje je nešto mirnije a mora to učiniti na vrijeme. Narod pati od akutog nedostatka svjesnosti i ljudskosti a istovremeno je podložan programiranju i reprogramiranju. Svjetska patokracija može izazvati lokalne ratove gdje hoće i kad hoće a sve to će biti uredno „racionalizovano“. Između ratova se uspješno održava neka vrsta „maske trezvenosti“. Spašavanje je na individualnom nivou.
Bilo kakav rat treba izbjeci po svaku cijenu. Ratovi su orude za depopulaciju, uz njega dolaze razaranja nakon cega slijedi zaduzivanje pa gradnja i popravci, pa ulaganje u vojsku itd.,sve s ciljem da sve strane u sukobu ostanu duzne i njihovi narodi generacijama dalje robuju…