Okruženi smo „umjetnicima“ koji to nisu, koji to silno žele biti, a koji za to nemaju potencijala. Oni su, u stvari, karikature umjetnika koje se uporno, svim sredstvima pokušavaju nametnuti, ali im to teško polazi za rukom. Iza njih stoji samo kič.
Ali postoji druga krajnost: vrsta samozatajnih umjetnika, koji kao da se boje priznati svoju nadarenost i koji, ako ih neko nazove umjetnicima, na to samo odmahnu rukom. Oni su uglavnom umjetnici za sebe, za svoju dušu, i od umjetnosti ne žive nego je samo uživaju. Kada bi se ozbiljno posvetili umjetnosti za koju imaju dara, kada bi više radili i trudili se, postali bi zasigurno i poznatiji i priznatiji, ali bi, moguće, manje uživali.
Neki od njih su nadareni i za više vrsta umjetnosti i u svakoj bi mogli dostići solidan nivo. Jedan od takvih ljudi je Slavko Mićić, moj sumještanin. Prvo se pokazalo da lijepo svira gitaru i da to radi s puno emocija, s puno uživanja. Onda mi je jednog dana poslao čitavu zbirku pjesama koje je napisao i pripremio za objavu. Iznenadio sam se, jer nikada nisam čuo da Slavko piše pjesme. Kad sam ih pročitao, vidio sam da imaju vrijednost koja zaslužuje pažnju. A nakon svega mi je jednom pokazao i svoje slike. Naravno, nisam pojma imao da mu je i slikarstvo hobi i da je i na tom polju uspješan.
Prije nekoliko minuta nešto sam pretraživao po Internetu i slučajno nabasao na ovu njegovu pjesmu. Pošto u njoj prepoznajem naše selo, opustjelo i stradalo u ratu, moguće je da ona na mene ostavlja snažniji dojam nego na druge ljude, ali u svakom slučaju ostavljam je vama, dragi čitatelji, da je pročitate i procijenite sami treba li se ovaj pjesnik „skrivati“ ili ne?
A SUTRA…
Nemir i slutnja uspore korak,
a um već okom prijetnju traži.
Trnci niz kičmu – čudne su boje;
razum sjećanjem napetost blaži.
Evo me – tu sam, u našem mjestu.
Ponoć se bliži, tišina gusta.
Da barem seoske džukele laju
i sruše ova beznađa pusta!
Tek pokoji prozor se sija
sa nadom da tu bar neko živi
i ova tišina jasno proziva
imena naša, jer mi smo krivi.
Krivi, jer izdasmo nesvjesno
zemlju i narod – šume i vode
Radine ljude, i mladost našu –
tu više za nas nema slobode.
I spustih glavu, ne vidim svjetla.
Hladni zapadnjak misao ledi.
U žurbi hitam ka rubu sela
kroz mraz što reži na mjesec blijedi.
Slavko Mićić
Lijep tekst (uvijek smo bolji kad govorimo o drugima, nego li kad govorimo o sebi) i lijepa pjesma, nabijena emocijama kao spremnik metcima. S malo stihova dočarati tragiku vremena u čemu se mnogi od nas mogu prepoznati jest talent.Uz isti mraz i isti mjesec, da je drugo vrijeme, ne bi bilo ni režanja, ni blijedog svjetla. Mraz bi možda čuvao, mjesec bi snivao.
Mnoga sela danas žive samo u sjećanjima raseljenih. Koji žive drugačijim životom, u metropoloma svjetskim, neki su završili visoke škole, znaju jezike i nemaju s kim govoriti svoj materinji. S njima će se ugasiti i njihova sela. Konji vrani, pjesma, žetva, radosti uz kotlove iz kojih rakija curi…sve to je negdje tamo, na skrivenom mjestu u srcu kojeje za života neprimjetno i stalno u čežnji koju rijetki razumiju.
Nedavno bija na privatnoj zabavi, u stanu poznanika. Nakon sta se stan napunija ljudima, skuzija san da san okruzen snobovima, intelektualcima koji to nisu, umjetnicima koji to nisu, alternativcima koji to nisu. Toliko se trude bit drukciji od drugih, da su u biti klonovi. I vecina ih nosi salove, neke preserans bradice, cvike bez dioptrije (valjda misle da tako izgledaju inteligentnije).
Pomislih, “mili Boze kud sam zaso….” i brzo napustih grozno mjesto
…srećom su seljani pokrili svoje kuće ovim, sada zahrđalim, limom od buradi… koja bi inače završila u dolje duboko rijeci Rakitnici.
Pjesma je prekrasna,čisti život.Svatko je može razumjeti.S malo riječi dosta rečeno.Stil koji nikada ne dosadi čitati…Bravo.Ovo nije za skrivanje,ovo je za objaviti u svim medijima.Samo naprijed.