Znao sam da je Vehid bolestan, ali me njegova smrt ipak iznenadila, kao što nas uvijek iznenadi kad nam se desi nešto što ne želimo. Nadao sam se da će opet pobijediti taj melanom, kao što ga je već bio pobijedio prije nekoliko godina.
U ovakvim prigodama o preminulima se obično piše šta su sve dobro i korisno uradili u životu, a Vehid je uradio toliko toga da će onima koji budu pisali o njemu biti pune ruke posla. Baš zbog toga što će se uglavnom pisati o njegovom djelu, što će to uraditi oni koji imaju više informacija i znanja od mene, ja ću se osvrnuti samo na neke detalje vezane za naše susrete.
Počet ću od kraja, od našeg posljednjeg susreta u jednoj slastičarnici na Dobrinji u Sarajevu, gdje smo obojica stanovali. Pričali smo, između ostalog, o epitafima i o tome kako on smišlja odgovarajući za svoj grob. I sada to razumijem kao šalu, mada ne znam, možda je mislio i ozbiljno. Znam da mi je predložio da i ja pokušam nešto smisliti, i da mi je rekao da mu je njegov drugar Abdulah Sidran već smislio jedan: „Ovdje počiva svoga naroda očinji vid, od Kozarca Gunića Vehid.“ Čini mi se da sam ja na brzinu, kroz šalu, predložio nešto kao: „Meraklija. Putnik. Šehid. Kozarčanin Gunić Vehid.“ Nisam ni znao da će to biti naš posljednji razgovor, a bilo je to prije možda dvije godine. Od tada smo komunicirali samo mailovima.
Vehida sam upoznao prije desetak godina kad smo tek izmijenili nekoliko rečenica, u nekoj gužvi gdje je pričao svako sa svakim, gdje su svi žurili. Iz tog susreta sam samo zaključio da je riječ o jednom vrlo ljubaznom, vedrom čovjeku, nimalo prepotentnom, koji je umio lijepo pričati i koji je imao o čemu pričati. Iznenadio sam se kad smo se sreli nakon godinu dana što me je oslovio imenom, što je značilo da me zapamtio. Taj susret je opet bio kratak, usputan i slučajan, a pošto me pitao pišem li trenutno šta, jasno mi je bilo i da zna ne samo moje ime, nego i više. Tek pri trećem susretu smo sjeli malo duže i ozbiljnije razgovarali. U stvari, više je on pričao, a ja sam slušao i uživao. Bilo je prosto nevjerovatno kako je čovjek samo sipao podatke kao iz rukava, koliko je ljudi znao, koliko detalja, koliko zanimljivih priča! Ne mogu zamisliti nekoga kome bi bilo dosadno u Vehidovom društvu, kome njegove priče ne bi bile zanimljive. O svakome je on imao neku zanimljivu priču, anegdotu, o svakom događaju je znao i još nešto što drugi ne znaju. Čovjek Google! Priče su se samo nadovezivale jedna na drugu. Sad je pričao o Doktoru Esi iz Prijedora koji je čovjeku operirao krajnike dok je ovaj stajao. Eso je sa škarama u rukama tražio da ovaj pacijent otvori usta kako bi vidio krajnike, i dok se pacijent snašao, krajnici su već bili vani. Onda bi se priča nastavljala kako je taj isti doktor Eso završio u logoru gdje je i pod kakvim okolnostima ubijen, ali je do posljednjeg trenutka života živio svoj život. To bi onda povezao s nekim drugim ljudima, i priča bi išla u nedogled, ali sve bi bilo toliko zanimljivo da je vrijeme prosto letjelo.
Jednom sretnem Vehida na Sajmu knjiga u Sarajevu, a on mi u nekoliko minuta ispriča opet neku zanimljivu priču o čovjeku čije sam ime zaboravio i koga nisam poznavao. „Ma, on ti je odnio Slobodanu Miloševiću posljednju ćasu graha u ćeliju“, objašnjavao bi mi Vehid i nastavljao čitavu priču o tome. Tada je već bila objavljena i njegova knjiga o doktoru Esi koju je u međuvremenu napisao. Tu sam ga fotografirao s mojom suprugom, a on mi je šeretski dobacio da pazim da mu se ne vide bore na licu.
Pri skoro svakom našem susretu je obećavao kako će pri sljedećem dolasku u Holandiju doći i kod mene. Ali taj vječiti putnik, koji je za života posjetio svaku zemlju na našoj planeti nije stigao u tu posjetu. A sa putovanja, naravno, imao je bezbroj zanimljivih priča. Teško mu je bilo izdvojiti najljepšu, najbolju zemlju koju je vidio, ali nije imao dileme kad se trebalo opredijeliti za najbolji grad. Po njemu, to je bio Melbourne.
Kad god sam mislio o Vehidu, a i sada, uvijek ga vidim nasmijanog, vedrog. Takav je uvijek bio kad smo se sretali, a i u TV emisijama koje je vodio, uglavnom je imao blagi osmijeh na licu. Ponekad bi taj osmijeh izgubio sjaj neko vrijeme, kao na primjer kad bi se spomenula njegova supruga Fatima koja je poginula u ratu od granate pale na školu u Sarajevu za vrijeme nastave i ubila je zajedno sa njenim učenicima. Eto, sad će se i Vehid naći uz Fatimu. Neka oboje počivaju u miru!
Imao sam cast da upoznam gospodina Gunica, iako sam tad bio dijete, tacnije isao sam u peti razred Osnovne skole, tad je nasa nastavnica Bosanskog jezika imala iznenadjenje za nas , tako sto je dovela jednog specijalnog gosta na cas. Bio je to gospodin Gunic. Pricao nam je svoje dozivljaje sa svojih putovanja a najvise mi je u sjecanju ostala urezana prica iz Tasmanije. Ako se dobro sjecam tamo u Tasmaniji je docek nove godine tacnije novog milenijuma organizirao jedan Bosanac i toliko se stanovnicima Tasmanije sve svidjelo da su rekli da ce 3000.godine dovest Bosanca da opet organiziuje sve… I bilo je jos par prica, ona sa Alijem, al ta prica o Tasmaniji me nekako najvise dojmila da to nisam ni nakon 15 godina zaboravio… tad sam i uzeo autogram od gospodina Gunica al nazalost ne znam gdje mi je ta Čitanka vise, ugl o gospodinu Gunicu mislim sve… Čitaj više »
To su zadnji ljudi koji žive život u stvarnosti a ne u magli virtuale. Ljudi su najbolje knjige a život je najbolji film.