Jednom ili dva puta godišnje imamo u firmi vježbu kako postupiti u slučaju požara. Oglasi se alarm, a mi, nakon obavljenih određenih radnji, izlazimo na predviđeno mjesto.
Ali danas smo imali jednu uzbunu drukčiju od onih koje uvježbavamo. Ova je bila sasvim iznenađujuća, a znak za uzbunu nije oglasila ni sirena koja se čuje svakog prvog u mjesecu niti zvučni signal u firmi. Alarm je bio vriska jedne kolegice. Vrištala je kao da je živu deru. Svi koji su bili u blizini skočili su da joj priteknu u pomoć, ne znajući na kakve je muke stavljena. Uletjeli su u prostoriju u kojoj je ona bila i zatekli je kako stoji i poigrava na stolu u jednom ćošku prostorije, pokazujući prstom u suprotni ugao i uzvikujući: „Tamo je!“
Svi su pogledali tamo, ali ništa ili nikoga strašnoga nisu vidjeli. „Gdje tamo?“, pitali su zbunjeno. „Tamo, tamo, iza kartonske kutije!“ Nikome nije bilo jasno šta to tako strašno može biti iza kutije da je kolegica napravila toliku dreku, ali su je brže-bolje pomjerili i tamo vidjeli – ništa! „Ništa nema iza kutije?!“, reče kolega koji ju je pomaknuo. „Ali tamo je otišao, vidjela sam ga!“, još uvijek je panično govorila kolegica. „Ko je bio?“ „Miiiiš!“, vrisnula je opet ona kao da spominje bar lava s kojim je bila oči u oči.
Neki su se nasmijali, neki ljutito okrenuli i otišli, neki odmahnuli rukom, ali kolegica se još nije umirila. Nije se usuđivala sići sa stola dok ne vidi da je ljuti i opaki neprijatelj otkriven i likvidiran ili barem u okovima odveden u zarobljeništvo.
Nije lako našoj kolegici oporaviti se od tolikog šoka. Morala je uzeti bolovanje. Ipak, nadamo se da će se uskoro vratiti na posao i da će čak smoći snage i ponovo ući u onu prostoriju u kojoj se hrabro suočila s nemani. Na nama je da joj do tada pribavimo kakav orden za hrabrost i za preživljavanje nemogućeg.
HRABRI MIŠ
Za uši vuče miš kralja lava.
Brke mu čupa dlaku po dlaku.
Ošamari ga, za nos povuče,
po njušci tresne minutu svaku.
A lav prestrašen pred mišem drhti,
u strahu je manji i od mrava.
Kune se mišu, dobar će biti,
i neće tražiti nikakva prava.
Ali miš ljutit ne popušta:
„Jest će te ribe na morskom dnu,
kad te prebijem i tamo bacim!“,
grmi glas njegov – u tome snu.
Mis od racunara,prvo velika uzbuna,zatim nizbuna?
Miss Mis!
Da, smiješno! Da nije istina. I ja se bojim miša. Jasno mi je da mi to malo biće nemoze ništa. Ali, čovjek si nemoze pomoći. Držim fige, da vaša kolegica više nikada na radnom mjestu ne sretne miša. O bože kakvo je to radno mjesto?! Pozdrav svima hrabrima, a i onima koji su manje hrabri!!??????
???????????????????????????????????????????????
Moja majka isto , sakrio se miš iza šporeta , ja i tata zauzeli pozicije svako sa nekim predmetom , kad iskoći miš mama baci metlu kaže , jao ja se plašim miševa , pa gde sad da nam kažeš…
Treba da zaposlite mačku u redakciji za ovakve slučajeve.
Ali ima žena koje se ne boje miša. Njima je on još jedan problem više koga treba riješiti.
O tom mišu i takvoj ženi pjesmicu je napisao Čika Jova Zmaj: “O mišu”
Nije mi jasno zašto se toliko žena boji miševa? I vrište kao lude kada ga vide. Istiniti događaj. Bio sam nekoliko desetljeća planinar. Nas poprilično veliki broj, bili u nekom domu, navečer spavanje. U velikoj sobi nas barem 30. Odjednom jedna sada pokojna planinarka, jako draga i duhovita osoba ( a volila je malo popit-:!), počne vikati… Svi se skočili, šta je? Isto je bio miš. Prešao preko kreveta, pa opet vrisak…
I jedan lik pita: ima li tko sira? Ima, ima. Pa stavite sir na sred poda, neće se više penjati po krevetima. Tako je i bilo. Do jutra je miš (ili miševi) pojeo sav sir.
Bilo na planini Tari u zapadnoj Srbiji, davne 1983 ili 1984, ne pamtim točno godinu.
Mnogi se pitaju zašto se žene boje miša pa i zmije … pa mislim da bi odgovor trebalo potražiti u činjenici da se miševi i zmije skrivaju u rupama i rupicama.
Možeš si zamisliti kakva je to samo jeziva pomisao da ti se miš onako mali u bijegu pokuša sakriti u ru picu ?! … ili nedaj Bože onaj puzavi uvijajući stvor… brrrr.. živa jeza ! 🙁