Uživanje u strahu

„Strah je intenzivan i neugodan negativni osjećaj koji čovjek doživljava kad vidi ili očekuje opasnost, bila ona realna ili nerealna“, piše na stranicama Wikipedije.

Siguran sam da smo svi, ne jednom, osjetili strah zbog nečega što nam se desilo ili bi nam se moglo desiti. Nekada nas je više strah, nekada manje; nekada opravdano, nekada ne, ali to je uvijek osjećaj koji je neugodan, koji nas, zasigurno, ne usrećuje. Međutim, postoje i ljudi koji uživaju u svom strahu.

Sjećam se jednog mladića koji je vozio motor prekoračujući sva moguća ograničenja brzine, koji je doslovno bezbroj puta rizikovao život. Mnogi su ga upozoravali na opasnost kojoj se izlaže, ali on se nije dao urazumiti. Na nepreglednim raskrsnicama kroz sela on je, vozeći preko stotinu kilometara na sat, „na sreću“ prosto prolijetao, nemajući nikakve šanse vidjeti ide li neko sa strane, jer su svuda bile kuće. Nekada bi priznao kako svaki put u takvim situacijama „umire od straha“, ali da je to jače od njega i ne može odoljeti novom iskušenju, da ponovo „proba sreću“. U jednom takvom novom iskušavanju sreće poginuo je ne doživjevši ni dvadesetu godinu.

Ali ovi ljudi koji uživaju u svom strahu su manja opasnost po druge od onih koji uživaju u tuđem strahu. Njih se treba paziti i treba biti sretan svako ko s njima nema vlastita iskustva, jer ona nekada mogu biti strašna. Neki kojima se ukaže prilika postaju „veliki“ na tom polju. U ratu se najčešće bave bespomoćnim zarobljenicima. Oni uglavnom nesretno skončaju, bilo da završe u zatvorima ili ih ubiju, a samo rijetki dožive prirodnu i mirnu smrt. No, ne mogu svi biti „veliki“. Mnogo je oko nas onih koji uživaju u tuđem strahu, ali i strahuju od drugih pa svoju osobinu pokazuju samo na onima za koje su sigurni da im neće uzvratiti. S takvima se često srećemo i hoćemo li postati njihovom žrtvom, zavisi mnogo i od nas. Postoje pretpostavljeni na radnim mjestima, koji se iživljavaju nad podređenima ako shvate da ihse ovi boje. I onaj koji pokaže da ga se boji, „obrao je bostan“. Toga će nakiljati na svakom koraku, za svaku sitnicu, i što ovaj pokaže veći strah, to će biti više šikaniran.

Ima trenera koji šamaraju igrače, psuju im i govore najpogrdnije riječi. Ali koga neki igrač jednom spuca nogom u međunožje ili mu razbije nos, taj se više nikada njemu ne obrati povišenim tonom. Zato takvi treneri češće žele voditi ženske ekipe, tu je manja šansa da će biti otpora. U vojsci je posebna šansa za ovakve osobe da budu strah i trepet jer je sistem pogodan da njihov „talent“ dođe do punog izražaja. I u školama neki pedagoški radnici svoj autoritet grade na strahu. U načelu, najbolji lijek za ovakve je suprotstaviti im se još brutalnije, tada se brzo povlače. Ali mnogi nisu to u stanju učiniti.

Sklonost ka ovakvom ponašanju se može primijetiti i kod djece koja maltretiraju drugu djecu već u vrtićima. Ne znam samo postaje li ova osobina kod ljudi sve prisutnija, ali se samo u medijima više spominje pa nam se čini da se širi?