Varaždinsko groblje, lijep primjer perivojne arhitekture, počeo je 1905. godine oblikovati Herman Haller, krojač po struci, posadivši 7.000 breza, vitkih tuja, javora, crvene bukve, jasena, šimšira, trava, magnolija i cvijeća. Time ga je pretvorio u park prirode, mirno počivalište mrtvih i odmorište za oči živih.
Brojni grobni spomenici radovi su poznatih hrvatskih kipara, a svaki će posjetitelj zastati pred kapelicama, grobnicama umjetničke vrijednosti. Spomenik “Anđeo smrti”, kipara Roberta Frangeša Mihanovića, smatra se najvrjednijim djelom na varaždinskom groblju.
Za najstariji sačuvani nadgrobni spomenik koji groblje krasi smatra se spomenik glazbenika Johana Galina, podrijetlom iz Češke. On je umro u kolovozu 1809. godine u 75. godini. Njegov grobni spomenik nalazi se na dijelu groblja zvanom “Pekel”. Na spomeniku odmah možemo primijetiti prikaz Božjeg oka u gornjem dijelu, te lubanju s prekriženim kostima u donjem dijelu, dok je njemački tekst s vremenom sasvim izblijedio.
Na našem “jednom od najljepših groblja u Europi”, posebno me svaki put dirne stari dio groblja. Veliki, masivni, napuknuti i nakošeni grobni spomenici, na kojima se samo oštrim okom može primijetiti tisuću osamsto i nekoja godina, imena izlizanih vremenskim uvjetima, obrasli bršljanom, u hladovini velikih borova.
Atraktivno Varaždinsko groblje, koje ima sva obilježja francuskog parka, nalazi se u Hallerovoj ulici u Varaždinu. Kao dio mozaika različitih običaja i pogrebne umjetnosti u Europi, posljednjih 200 godina pripada talijanskom projektu iz Bologne “Europska ruta groblja”.
Za razliku od drugih, Varaždinsko groblje stvarano vizionarskom dušom Hermana Hallera, nije samo počivalište mrtvih već izvanredan primjer parkovne arhitekture i spomenik prirode. Ono je za posjetitelja pravo odmorište u kompoziciji breza, cvijeća, trava i vitkih čempresa (tuja), u nježnoj igri svjetlosti i sjena…