Velika pobjeda Novaka Đokovića

Novak je izborio veliku pobjedu na upravo završenom Grand Slam turniru US Open. Ne, nije on pobijedio u zbrajanju poena, kako se to u sportu čini i što je zvanično mjerilo pobjede. U tom je izgubio, i to uvjerljivo. Pobijedio je u nečemu važnijem.

Ali da se vratimo malo u prošlost kako bismo bolje razumjeli sadašnjost. Novak Đoković je trenotno najbolji igrač na svijetu. Neki smatraju da je najbolji ne samo sada, nego da je bolji od svih koji su ikada bili najbolji, mada mu to neki još uvijek ne priznaju. Statistike su uglavnom na njegovoj strani. Ipak, publika je gotovo redovno na mečevima navijala protiv Novaka. Nije bilo važno ko je protivnik, važno je bilo samo da pobijedi tog nevoljenog, često i mrskog rivala.

Kada bismo tražili neke opravdane razloge za takav odnos publike prema ovome asu, teško bi ih bilo naći. Nije da je on bezgrešan. Znao je nekada pokazati više ljutnje, više emocija, možda i gestom pokazati svoju ljutnju, pa možda i reći ponešto što bi se moglo ljepše formulirati, ali to su činili i gotovo svi drugi igrači, neki čak mnogo više od njega, a nisu bili toliko napadani. Novak je uvijek morao proći kroz gušće sito, morao je biti mnogo pažljiviji, taktičniji, da bi bio ravnopravan. On je zaradio čak mnogo manje od onih koji su mu glavni konkurenti, a na razne humanitarne aktivnosti dao je mnogo više od njih. I nije to činio da bi kupio ljubav publike, nego iz uvjerenja da tako treba činiti. Nije davao samo onima od kojih bi mogao imati koristi, nego onima za koje je smatrao da će im to najviše pomoći, čak često i onima iz zemalja koje su se isticale kao njegove protivnice.

Novakove pobjede su bile čiste, on nije igro prljavo da bi ga publika trebala osuđivati. On nikada nije pokazivao mržnju prema bilo kome da bi mu taj imao opravdanja uzvratiti istom mjerom. To je čovjek koji voli ljude, ali i pred toga je u nemilosti publike. Naravno, bilo mu je žao što je sve tako, bio je nekada i ljut zbog toga, zbog nepravde, ali nikada nije uzvraćao mržnjom. Zašto ga je onda publika ipak uporno odbacivala?

Čini se da za to nema opravdanja. Kao da su ga mrzili zato što je veliki, a trebao bi, po njihovom biti mali. Biti veliki, po kriterijima nekih, mogu samo oni koji za to imaju određene predispozicije – da su iz moćnih zemalja, da se ponašaju tako da se povinuju autoritetima, da i sami ističu to kako su ponosni što je sve tako postavljeno na ruku moćnima. Novak  je iz male zemlje, uz to još i slavenske, koja nije ni bogata niti voljena u svijetu. Ni on nije iz neke aristokratske obitelji, a uz sve to, što je možda i najteže podnijeti onima koji tako gledaju na stvari, nije spreman pognuti glavu i povladavati moćnima. Govori onako kako on misli da treba govoriti, ponaša se onako kako on vjeruje da je to ispravno i ne odstupa bez obzira na sve moguće pritiske. Biti tako „drzak“, to je moćnima neprihvatljivo. Zato su poduzeli sve što su mogli da ga slome. Bilo je tu tek sitnih smicalica, ali i ozbiljnijih zahvata koji su trebali Novaka zaustaviti na njegovom putu. Nekada bi to uspjelo manje, nekada više, a nekada bi pobudilo inat o ovom čovjeku i samo mu dalo dodatnu snagu.

Ipak, nije to lako izdržati. Nije lako trpjeti nepravdu. To najbolje znaju mali, ugrožavani. U takvim uvjetima ne odgovoriti mržnjom, nego samo nastaviti svojim putem, pravi je podvig. Publika je bila uporan vjetar u prsa, a Novak još uporniji u borbi za svoj cilj. No, bez obzira na sve njegove napore, nikada ih nije uspio pridobiti na svoju stranu. Nikada, do sada, na US Openu. U jednom trenutku čak i ta i takva publika je ustala i pljeskom stala na Novakovu stranu! Tobi se moglo razumjeti kao: „Oprosti nam, Novače! Sve smo učinili da te ponizimo, ali ti si nas pobijedio! Ti si veći od nas!“ Novak je zaplakao. Kako i ne bi?! To dočekati, to je veća pobjeda nego bilo koji grand slem. To se ne mjeri bodovima, to se mjeri srcem. Te Novakove suze se također mogu razumjeti kao poruka publici: „Nikada me niste uspjeli mrziti onoliko koliko sam ja vas mogao voljeti!“

Eto, zato je Novak najveći.