Velištak – najstariji lunarni kalendar u Europi

Svaki novi korak mu je bio žustriji, a činilo mu se da ide presporo. Čuo je vlastito srce kako mu tuče u grudima, radost u njemu odražavala se na stabla, na ptice, na lisice i jelene koji su pred njim pretrčavali stazu i igrali se sa suncem po proplancima. Lirus se vraćao kući nakon duge tri godine. A bio je skoro na kraju svijeta, vidio kako drugi žive, upijao u se sve, učio, pamtio kako bi mogao svojima donijeti nova znanja, vještine.

Nije baš sve nosio u sebi, nešto je nosio i na leđima – bila je to od štapova, pruća naprtnjača koju je napravio sam i u njoj nosio skoro polovicu svoje težine. Opet, teret mu nije bio težak zato što je znao, vidio u svojim vizijama kako će to staklasto kamenje promijeniti na bolje život u njegovom Velištaku.

S Liparskih otoka je putovao skoro šest mjeseci, s brodicama, pješice pa opet s brodicama i trgovcima koji su ga rado primali jer se bio izvještio i u navigaciji, poznavao je vjetrove i shvaćao kako diše more, kad je ljuto, kad neda na se, kad dopušta plov pomno odabranom i obrađenom drvetu, uobličenom u barku.

I evo ga, već je na vrh Kose, pred njim pjesma od suzvučja Velištaka – od blejanja ovaca, meketa koza, mukanja krava, skrike i vike djece. Kasnije će se djeca prepirati oko toga tko od njih ga je prvi ugledao, a on je najprije ugledao i prepoznao nju, Dasantilu koja je iz djevojčice izrasla u djevojku. Stajala je na izvoru Velištaka i punila krčag bistrom vodom, onom koja je bistrila i čistila sve u ljudima i sve oko sebe u svom mirnom toku dolinom koju je napajala životom.

Lirus i Dasantila, onaj koji odlazi i vraća se i ona koja ga čeka od trenutka u kojem se rodila. Pozdravio ih je povjetarac, briješće i hrašće, cijeli kraj se usplahirio, a u selu sve oživjelo tog proljetnog dana.

U selu je bilo sve spremno za slavlje, iako je Lirus došao bez ikakve najave. Svejedno su svi znali, a kad je ugledao Masera, bilo mu je jasno i kako su znali. Masero je znao živjeti u svim svjetovima odjednom, bio je duhovni tragač i duhovni čuvar sela. Njega su pitali kad će sijati ječam, kad zob, kad će saditi ćićivardu, kad bob. Njega su pitali koja cura je za kojeg momka i on bi svoje rekao, opisao što koji izbor sa sobom nosi. U njemu su bila skupljena stoljeća znanja predaka i desetci godina gledanja na svijet s duhovnim očima koji vide sve. Masero je njegov dolazak vidio danima prije.

Znao je sve, vidio sile koje drže na okupu koju tvar, vidio njihova preplitanja i odnose, kad je koja jača, a koja povučenija, no nije mu baš išlo s keramikom i pečenjem gline. To su radili drugi. Nedaleko od izvora bijaše ležište gline od koje su pravili svo posuđe. Masero je davno ucrtao na jednom još nepečenom loncu gomilu znakova, a onda, kad su ga ukrasili, zgotovili je poučio ljude čitanju znakova, pokazao im cijeli Mjesečev hod kroz vrijeme i kako se odnosi svemir prema Zemlji. Potom su takav lonac koji je predviđao Mjesečeve mijene, brojio godine i doba postavili u svaku kuću.

Iz svake kuće su izašli na seosko središte – prostrani krug unutar kružnog sela i već su počele pjesme i plesovi uz pratnju bubnjeva od izdubljenog jasena i uz frule. Lirusa su svi došli pozdraviti i svi su jedva čekali da im počne pričati o svijetu kojeg je vidio, ali ne odmah, za to će biti vremena, sad je radost natkriljavala sve i htjela se izraziti kroz pokrete, dodire, pjesmu i ples.

A ples je najviše volio pokazati se kroz Daseriu, kroz njene pokrete je sama Ljubav, ona kojoj je poučavala mladiće i djevojke, progovarala i pokazivala se. Umijeće vođenja ljubavi je u životu Velištaka bilo jedno od najvrjednijih i najbitnijih.

Žene su iznijele na stolove slatka jela pripravljena od ječmenog brašna, zaslađena medom i slatkim premazima od samljevenog voća koje je zrijalo mjesecima u glinenom posuđu, a muškarci su pekli na vatri jelena, onog koji im je došao sam dati im se i svoju energiju ugraditi u tijela ljudi koji su ga poštovali. Bilo je i sireva svih vrsta, svježih, sušenih, s mirodijama, začinima i bez njih.

Lirus je konačno iz naprtnjače izvadio darove kojih je bilo dovoljno za sve. S Liparskog otočja donio je najoštrije noževe od čudesnog kamenja ubranog na tamošnjim brdima uz izvore tople vode koje je grijala sama Zemlja iznutra. Neko kamenje je toliko uglačao da se u njima ogledao vlastiti odraz i to tako vjerno da onaj odraz u potoku, na vodi nije bio ni približan stvarnom. Svi su se htjeli ogledati i prvi put u životu vidjeti onakvim kakvim ih drugi vide. Vadio je ogrlice, nakit. Sutra će im pokazati i ostalo te iznijeti ideje o trgovini s drugim selima.

Velištak

Velištak je najstarije arheološko nalazište nekog naselja iz doba hvarske kulture. Na Velištaku se živjelo prije 7000 godina gotovo na isti način na koji su živjeli naši djedovi do jučer. Uzgajali su ovce i koze, manje goveda i svinje, a sijali su ječam i pšenicu.

Velištak je, ne samo prvo istraživano naselje hvarske kulture na području Dalmacije, već i njezino dosad najranije poznato nalazište, osnovano na samom početku 5. tisućljeća prije Krista, a trajalo je nekoliko generacija, oko tristotinjak godina. Naime, većina dosad istražnih nalazišta iz tog razdoblja su špilje koje su služile kao pastirska skloništa, dok je Velištak prvo istraživano naselje hvarske kulture u Dalmaciji.

Pronađene su izrezbarene keramičke posude, oruđe od kamena i kostiju i – najstariji lunarni kalendar u Europi! To govori o naprednom znanju naših predaka. S obzirom na posebnost i razvijenost na koju ukazuju arheološki nalazi, moglo bi se cijelu tu kulturu nazvati Velištak kulturom koja je obitavala paralelno s Vinčanskom kulturom.

Lunarni kalendar iz Velištaka, ta arheološka senzacija, je dio naše povijesti i imamo svako pravo biti ponosni na nju.

Riješimo li se ikad fiksacije na stoljeće sedmo i izmišljotinu o doseljavanju s Karpata, mogli bismo tad konačno početi vrednovati vlastitu povijest koju potvrđuje i DNA analiza koja govori o tomu kako ovaj narod živi ovdje zadnjih 28 000 godina.

Fotografija: Knjižnica grada Zagreba