Vjerujem li svojim očima ili „njima“?

Danas, nakon što se otopio i posljednji grumen snijega, ugrijalo sunce. Pravi proljetni dan, mami na izlazak iz kuće, u šetnju i razgledanje.

Čim sam izašao, čujem veseli cvrkut ptica. Baš kao u proljeće. Malo dalje pogledam, a visibabe već objesile svoje zvončiće kao da je kraj marta. Ispod jednog većeg drveta prostrli se krokusi, pokrili već cijelu površinu koju pokriva krošnja i cvjetovi im se već upola otvorili. Vjerujem da će sutra biti potpuno otvoreni. Čudim se travi koja se već veselo zeleni, kao da je danima izložena sunčevoj svjetlosti i toploti. I sva priroda oko mene izgleda mi sasvim normalna, čak veselija i zdravija nego što bi se to moglo očekivati.

Promatram i ljude koje susrećem. Svi mi izgledaju živahno i normalno nakon hladnih dana. Koračaju žustro, uživaju u sunčanom danu i baš niko od njih mi ne izgleda ni kao da je bolestan ni kao da je utučen. I psi koje izvode veselo trčkaraju, njuškaju i skakuću. Jedna žena je izvela mačku u šetnju i stalno je doziva, jer ova nije baš disciplinirana, ali njen nestašluk također izgleda sasvim prirodan. I ljudi i životinje mi izgledaju sasvim normalno, zdravo.

Ne čujem ni od poznanika ni od susjeda da je neko ozbiljnije bolestan. Sve se čini normalnim, a ipak su nam nametnuli neke mjere kojih se trebamo pridržavati kao da je oko nas samo smrt. Moraju se nositi maske. Mora se vakcinirati. Mora se živjeti s policijskim satom. Morate se distancirati. Morate sve odložiti, i zdravstvene preglede, i kupovinu, i gradnju, sve, jer „oni“ kažu da tako treba.

A ko su „oni“? E, ko bi to znao? Stalno se u „njihovo ime“ oglašavaju neki koji kažu da su „nešto kao oni“. Čas je to neki štab ili stožer, čas vlada, čas premijer ili predsjednik… Nekad je to „struka“, nekada „poznati naučnici“, a nekada se i ne zna ko je, ali je ipak neko. Recimo, u jednom parlamentu zastupnici pitaju na osnovu čega je vlada predložila mjere, a oni kažu na osnovu preporuke štaba koji je poslušao prijedlog „struke“. Onda ta „struka“ kaže da ona nije ništa predložila niti je ko od nje to tražio, i na kraju se više ne priča o tome. Mjere ostaju i dalje. „Oni“ su tako odlučili i tu nema postavljanja dodatnih pitanja.

Zato, uzalud sam gledao oko sebe i vidio to što sam vidio. Džaba mi i zdrav razum i zdrave oči, jer nije važno to što ja vidim, važno je ono što „oni“ kažu da trebam vidjeti. A sve je to samo za moje dobro, ne daju „oni“ da mi se šta desi. Ja, ovako neodgovoran, mogao bih ugroziti svoj život, pa šta bi „oni“ bez mene?!