Vjerujemo sebi, a ne svojim očima

Ma koliko djeci bilo za ne povjerovati, i njihovi djedovi i bake su se još kao djeca zaljubljivali. Baš kao i sadašnja djeca. Ali to se u tadašnje vrijeme nije smjelo priznati ni po koju cijenu.

Dječja ljubav je smatrana neprimjerenom, nečim nepristojnim, jer zaljubiti se smiju samo odrasli. I kada bi ti netko rekao da je neka djevojčica tvoja simpatija, ti bi to svim snagama pokušao zanijekati, bez obzira koliko ti je drago bilo što se to vidi. Pri tom si se pomalo osjećao i kao vitez, koji čuva tajnu svoje dame i ne dozvoljava nipošto da se njen obraz ukalja.

Tako se desilo i meni da sam se zagledao u jednu susjedu. I u koga bih drugog, kad se, bez prijevoznih sredstava, kojih tada nije bilo na svakom koraku kao sada, nije moglo ni otići daleko, čak ni do kraja sela. Uglavnom, nas dvoje smo se lijepo igrali, meni je uvijek bilo ugodno da budem s njom. Čak nisam volio da nam se bilo tko pridruži, da smeta. Tada nisam ni znao da se to zove ljubomorom. Ja sam nastojao da joj uvijek ugodim, da bude zadovoljna, kako bi što duže željela moje društvo. Odrasli kažu da su muškarci koji se tako odnose prema ženama papučari, ali ja znam da sam se u takvoj ulozi vrlo ugodno osjećao.

Uglavnom, sve je bilo prelijepo, dok jednog dana moja maćeha, sasvim nenamjerno, nije sve pokvarila. Moja susjeda i ja smo se igrali u dvorištu, a moja maćeha je zastala prolazeći pored nas, rekavši nekoliko lijepih riječi o mojoj gošći. A onda je kao grom iz vedra neba, uslijedilo pitanje:

“A hoćeš li ti biti moja snaha?”

Ja sam se naprosto sledio, to je prelazilo svaku granicu! Znao sam da će se moja simpatija sada zacrvenjeti, i stidno, ili ljutito početi objašnjavati kako to ne dolazi u obzir, kako smo mi samo prijatelji koji se skupa igraju. I ja sam se već nakostriješio spreman da joj pomognem i dodam još neki argument koji potvrđuje da je baš tako kako je ona rekla. Istovremeno, bilo mi je i drago što se sve tako dogodilo, jer, eto meni prilike da kao pravi vitez branim svoju damu.

Ali, gle čuda! Moja susjeda je, mrtva hladna, samo odgovorila:

“Hoću!”

Tek tako, kao da se radi ne znam ti ja o čemu! Ja sam ostao bez riječi, samo sam, poluotvorenih usta zadivljeno gledao čudo od djevojčice. U takvoj situaciji se nisam znao snaći. Lakoća s kojom je izrekla tu jednu riječ, što se ne bi usudili ni mnogo stariji i, naizgled, odvažniji, učinila je u mojim očima ovu djevojčicu nedostižnom. Vidio sam da je i hrabrija i iskrenija od mene, i zaključio da ne zaslužujem da ona bude moja simpatija.

I kasnije smo se družili i igrali, samo što sam joj od tada uvijek prilazio i sa strahopoštovanjem. A uskoro je ona otišla u Njemačku i tamo zauvijek ostala.

Sjećajući se tog događaja, nešto razmišljam o tome kako nas još od malih nogu odgajaju da budemo dvolični. Čak višelični! Jedno mislimo, drugo radimo, treće želimo. Evo, zamislimo danas, kad smo odrasli, i vidjet ćemo da se ponašamo isto. Ako se neki muž okrene za kakvom zgodnom ženskom, žena će mu „oko iskopati“. „Pa, ti nisi normalan!“, najčešća je reakcija. A muž će se braniti kako to nije to što joj se učinilo, kako njemu „ni u primisli nije tako nešto“. Isto je i obrnuto. „Sramota!“, zasiktat će bijesan muž na ženu zbog samo jednog pogleda na „pogrešnog“ muškarca. A ona će se pravdati kako ona u životu nikada nije niti će i pogledati drugog muškarca “na takav način”, i da sve to što se uljepšava na razne načine čini samo da svom mužu bude što privlačnija.

Naravno, na kraju ćemo svi ipak radije povjerovati u ono što želimo nego u ono što vidimo, odnosno, vjerovat ćemo sebi, a ne svojim očima. Jer tako smo odgojeni.