Vodenica

I sada nekada u nosu osjetim miris svježeg brašna i čujem čeketanje velike vodenice na Savi u kojoj je i moj otac imao „svoj red“.

Imati vodenicu u našim krajevima pouzdano je značilo jedno – uz vodenicu nikada nećeš biti gladan! Bilo koliko da se melje, ušura bi ostalo dovoljno bar za ishraniti obitelj, a najčešće je bilo i preko toga. Oni koji su imali vodenicu uglavnom su bili imućniji ljudi u selu i lijepo su živjeli.

Moji preci su imali odavno jednu, nekada i dvije vodenice na Savi. Nekada je samo jedna obitelj bila vlasnik, a kasnije se to podijelilo pa je bilo više dioničara koje su kod nas zvali ketošima. Oni su imali „svoj red“, a to je značilo da, na primjer, ako ih je sedam, svakog dana je drugi preuzimao posao, a time i zaradu i obaveze tog dana. Mještani su znali raspored i neki od njih su pazili kog će dana dovesti meljavu, a i ketoši su nastojali biti što uslužniji kako bi privukli više klijenata. Tako se među njima razvijala zdrava konkurencija, ali i razne makinacije pomoću kojih su jedni drugima preotimali klijente.

Kasnije su svi ketoši imali svoje zaprege koje su slali po selu da pokupe meljavu, ili bi to čak i osobno činili. I ja sam ponekad tako s ocem išao pokupiti meljavu, a kasnije i vratiti brašno svakome od kog smo uzeli vreću kukuruza, pšenice ili ječma. Vreće su bile različite i znalo se napamet koja je čija, a kasnije je bilo i istih ili vrlo sličnih pa su na sebi imale ušiven komadić bijelog platna na kom je bilo ispisano ime vlasnika ili neki znak po kom bi vlasnik prepoznao svoju vreću, jer u to vrijeme još uvijek nisu svi domaćini bili pismeni pa se moralo snalaziti i bez slova.

Ono što je meni bilo zanimljivo je bilo to da smo i odvozili i dovozili pune vreće, mada je iz svake bilo oduzeto 10% ušura. Meni je bilo logično da kukuruz koji se samelje i onako usitni zauzima manje prostora, pa kad se još oduzme ušur da vreća ostane oprazna. Međutim, otac mi je objasnio zašto se sitnjenjem poveća zapremina pa mi je kasnije to postalo logično. I znam da su sve vreće koje smo odvozili na vodenicu bile pune, a onda sam zaključio da to nije slučajno, da je jedan od razloga i to što su ljudi znali da i kad dobiju brašno, vreća treba biti taman isto tako puna. Ako nije, znači da su oštećeni i da trebaju razmisliti o promjeni ketoša.

U vodenici sam boravio više puta, uglavnom danju, jer se pričalo kako se noću na vodenicama dešavaju čudne stvari, da tamo gostuju vile, vukodlaci, duhovi i sva moguća strašna bića kojih su se djeca plašila. Ipak, jednom sam i ja smogao snage i prenoćio tamo, i preživio! Kad me je san savladao, znam samo da sam neko vrijeme još čuo ravnomjerno čeketanje i osjećao miris brašna. Sve vile i vukodlaci su nestali. Zaboravio sam i očeve priče kako su odmah poslije rata sjekirom presijecali žicu kojom je bilo povezano i po pedesetak leševa što su plovili iz jasenovačkog logora, a koji bi se zapetljali u vito vodenice. Presijecanjem žice vito bi se oslobodilo, a leševi otplovili dalje. Probudio bih se tek ujutro, odmoran i svjež i ponosan na svoje junaštvo, na noć provedenu u „zmajevom gnijezdu“.

Nema više ni jedne vodenice u blizini. Nema ih ni kao spomenika, kao muzejskih eksponata, da nam pričaju o prošlim vremenima, pa čak je teško naći i fotografiju neke od njih. Ostale su samo slike u sjećanju, zvuk čeketanja u ušima i miris svježeg brašna u nosu koji i sada nekad osjetim kao da je stvaran.