Volite se, ljudi!

Nova godina je stigla i razmišljam šta bih mogao poželjeti svima koji su mi dragi, ali i svima drugima, jer sreća bi trebala pripadati svakome. Teško je biti sretan pored nekog ko je nesretan. Zato bih krenuo ovako, malo naokolo:

Prije nekoliko godina u mom zavičaju je bila velika poplava. Sjećam se kako su tada viđene slike trupca koji nosi voda, a na njemu zajedno stoje mačka i pas. Nemaju ništa osim onog malog dijela trupca iznad površine vode koji dijele, i nije im tijesno, i sad nisu neprijatelji. Sjećam se i kako su tada ljudi zaboravili na neprijateljstva i pomagali jedni drugima, ujedinili se kao što se krdo ujedini i odbije napadača koji je jači od svakog pojedinca u krdu.

Ljudi i životinje osjete opasnost i uvijek u velikim nedaćama ljubav pobijedi mržnju, ljudi zaborave na ono loše u njima i samo gledaju kako pomoći. Ali nekada ne razumiju da su u opasnosti i onda ne samo da ne pomažu jedni drugima, nego rade suprotno. Takve situacije uvijek iskoriste oni koji primjenjuju pravilo „Zavadi pa vladaj“. Gurnu jednu grupu protiv druge, a oni uživaju, prividno braneći i jedne i druge od onih drugih ili čak stajući na jednu, kako kad i kako koju stranu. Što je podjela veća, vladati je lakše, jer zavađene strane uvijek rade za onoga ko ih zavađa, a protiv sebe.

E, sada je došlo takvo vrijeme, vrijeme velike opasnosti, samo što je ono sada obuhvatilo gotovo cijeli svijet. Poručuju nam da se socijalno distanciramo. A ja bih poručio da se socijalno zbližavamo više nego ikada. Sada moramo biti zajedno. Ovo je vrijeme kada se možemo iz nedaća u koje se upravo uvaljujemo izvući samo skupa, u velikim grupama, zajedno, s puno ljubavi i volje. Ako nas podijele toliko da nemamo kontakta ni s onima s kojima smo najbliskiji, mi nećemo biti ni svjesni koje nam sve opasnosti prijete. Zato uzvratimo ljudskošću, ljubavlju. Ne dozvolimo da i dalje vjerujemo kako su oko nas same aždaje, neprijatelji koji samo čekaju da nas progutaju. Ima i takvih, ali malo, i to su uglavnom oni koji nam upiru prstom na druge; oni, uglavnom moćni, koji nam se predstavljaju kao prijatelji, naši zaštitnici, a sve rade protiv nas. Nas je mnogo više i ako ne nasjednemo na njihovu „zaštitu“, mi ćemo pobijediti. Neka naše oružje u toj borbi bude prijateljstvo, ljubav, pružena ruka, osmjeh. Pokazati osjećaje nije slabost, to je vrlina. To znači pokazati da si čovjek.

U vremenu koje dolazi, volimo se više nego do sada. Ako samo to učinimo, sve će biti drukčije. Volimo se i kada, možda, neko ne očekuje da se trebamo voljeti, kao u ovoj pjesmi:

Staračka ljubav

Voli te jedna kosa sijeda,
i ruke stare, slabašne dvije.
Vole te oči kratkovide
i srce koje umorno bije.

Vole te usne drhtave, blijede,
i glas promukli što priča svima
da mu je starost čarobno lijepa
zato što tebe kraj sebe ima.

Voli te svaki pokret spori
te sjene što osta od čovjeka,
što hrabro i smrti u oči gleda,
jer je sa tobom skupa čeka.

Voli te tijelo trošno, staro,
cijelog života voli te vjerno.
Voli te iskreno, pažljivo, nježno,
voli te, voli neizmjerno.

Eto, na kraju, to bih svima poželio – da se oni, koji se možda i ne vole, ponašaju bar kao pas i mačka s početka priče, umjesto da se sukobljavaju i ugrožavaju jedni druge, a svi ostali da se odnose jedni prema drugima kao što je to u navedenoj pjesmi. Volite se, ljudi!