Vrijeme kada se radilo pjevajući

Uvijek, u djetinjstvu, kad sam bio u prilici, volio sam biti uz oca. On je znao tako zanimljivo pričati i od njega se moglo svašta naučiti, a meni je baš to trebalo.

Kad bi otac radio nešto oko kuće, ja sam mu se uvijek motao oko nogu, gledao šta radi, zapitkivao i pratio svaki njegov pokret. Dok bi on sjekirom sjekao ili cijepao drva, ja bih stao ispred njega da ga bolje vidim i čujem. Onda bi mi on rekao da ne trebam tu stajati nego da je najbolje da budem iza njega, jer samo tu sam zaštićen od frcanja cjepanica ili iverja. Objašnjavao je kako i zašto se komadi odsječenog drveta odbijaju uglavnom lijevo i desno, a naprijed je opasno stajati jer on može ispustiti sjekiru iz ruku ili se grana koju siječe može nekontrolirano odbiti na mene. Rekao bi mi da malo obratim pozornost na ono što mi je objašnjavao i da ću se uskoro i sam uvjeriti da ja sve tako kako mi je objasnio. I ja sam ga poslušao i ubrzo se uvjerio da sve baš onako kako mi je on rekao.

Dok sam ja pratio kako se odbijaju i gdje padaju odsječeni komadi drveta, on bi već pjevušio. Ne samo on, nego mnogi ljudi su u to vrijeme pjevušili ili zviždukali radeći. Moju pažnju su ovog puta odmah privukle riječi pjesme koju je pjevao. A pjevao je, u našem posavskom duhu, neku pjesmu koju nikada ranije nisam čuo: „Nisam, ljudi, promijenio ćudi…“ Od te četiri riječi, posljednju nisam razumio. Šta li mu samo znači ono „ćudi“? Riječ „čudi“ mi je bila slična i nju sam razumio, ali ona se nije uklapala u pjesmu? Nije imala smisla u ovoj rečenici. I ne bi je tata sigurno pogrešno izgovorio. Je li ćud neki predmet? Opet, zašto bi se nekome trebalo pravdati u pjesmi ako si promijenio kakav predmet? Nije bilo druge nego pitati tatu, a zna se da on sve zna.

„Šta ti to pjevaš, šta nisi promijenio?“

„Ćudi“, odgovorio je tata.

„A šta je to, i zašto se mijenja?“

„To ti je narav. U pjesmi se kaže da nisam promijenio narav.“

Hm? Šta li mu je sad narav? Opet mi ništa nije bilo jasno, a nisam želio pitati da otac ne pomisli kako baš ništa ne znam. Ipak, rješenja nisam imao, razmišljao sam i vrpoljio se i na kraju je radoznalost ipak pobijedila:

„A šta je to narav, opet ne razumijem?“, pitao sam.

„To ti je karakter, razumiješ li?“

Po mom izrazu lica je vidio da ne razumijem i da mi sve objašnjava na pogrešan način, onda je zastao, spustio sjekiru pa mi, meni razumljivim riječima, sa puno strpljenja, objasnio:

„Pazi, ćud, ili narav, ili karakter, to ti je sve isto. To je riječ koja označava kakav je neko. Neko je dobar, neko loš; neko je odlučan, neko neodlučan, kolebljiv; neko se voli igrati, neko raditi, neko ljenčariti; neko je strpljiv, neko nestrpljiv i tako dalje. Sve su to osobine ljudi, to je njihova narav ili ćud. Znači da se u pjesmi kaže kako se onaj ko pjeva nije promijenio, ostao je kakav je bio i prije. Znači, ako je bio radoznao, kao ti sada, on je i dalje ostao radoznao, kao ti, što znači da ni ti nisi promijenio ćudi. Razumiješ li sad?“

„Aha, sad mi je sve jasno!“, odahnuo bih i bio zadovoljan. Kako i ne bih, sad sam znao značenje čak tri nove riječi za koje većina mojih vršnjaka ne zna ni da postoje! Rekao sam:

„Sad znam tri nove riječi: ćud, narav i karakter.“

„Tako je!“, potvrdio je to i moj tata i odmah upitao: „A zašto je dobro znati više riječi?“ I tako, uvijek me je nešto ispitivao: zašto, kako, zbog čega, pa sam stalno morao razmišljati i odgovarati, što mi nekada i nije bilo drago. Ali uvijek me je radovalo kad me pita šta ja mislim o nečemu o čemu su odlučivali odrasli ljudi. Na primjer, trebamo li kupiti još jednu kravu ili ne, i zbog čega tako mislim? Još kad bi mi nekada rekao da i on misli tako i da će uraditi tako kako obojica mislimo da je ispravno, mojoj sreći nije bilo kraja. Gle, i moje mišljenje je značajno, i ja pomažem u donošenju važnih odluka! I sad vjerujem da je sve to presudno utjecalo na formiranje moje ličnosti, da sam tada postao ovo što sam sada.

Danas djeca sve manje vremena provode sa svojim roditeljima, djedovima i bakama. Porodiljska bolovanja su sve kraća, djeca se sve ranije odvode u jaslice i vrtiće, roditelji sve duže rade, a djeca se povjeravaju na čuvanje onima koji to rade nevoljko, onima koji ih ne vole. Neko drugi ih formira kao osobe, neko ko, možda, ima druge ciljeve nego što su naši i ko ih na taj način otuđuje od nas. I mi se sve više otuđujemo od svoje obitelji, od prijatelja, od sredine, od prirode… Sjetite se kad ste posljednji putlegli u travu i bezbrižno gledali u nebo? Kad ste bosom nogom stali na zemlju? Kad ste zastali da pogledate ptice u letu ili leptirove kako se igraju? Da, znamo svi odgovore na ova pitanja, i kod većine su slični.

A sad se vratimo opet u obitelj i zamislimo jednu ovakvu sliku:

Jahanje

Pojašio razigrani
unuk svoga djeda
kao konja, pa ga tjera,
ni tren stati ne da.

A konj biti, to je teška
i ozbiljna stvar.
Pogotovo kad si jahan,
i još uz to star.

Al se djeda silno trudi,
sve od sebe daje,
samo neka ova lijepa,
sretna igra traje.

A kad igra smori oba
nestašna igrača,
zaspa čvrsto konj smoreni
kraj svoga jahača.