Za koga radimo?

Uvijek su vrijedni ljudi, oni koji kvalitetno i stručno rade, bili na cijeni. Uvijek su nekome donosili korist, pa i sebi. Samo to koliko kome donose koristi, mijenjalo se kroz vrijeme.

Jedna doktorica znanosti iz Indije, koja se bavi proizvodnjom starih, prirodnih, autohtonih sjemena priča kako je davno, kao djevojčica, naučila jednu lekciju. Kaže da je bila vrijedna i dobra kćerka i da su joj roditelji rado ponekad kupovali neke stvari koje su tada, za njihove prilike, bile skupe. Kad su se pojavile najlon haljine, ona je željela jednu za sebe. Majka joj je rekla: “Dobro, ako to baš želiš. Ali prije nego što odlučiš, razmisli o ovome: Ako kupiš tu haljinu, ti ćeš pomoći vlasniku firme koja ih proizvodi da kupi sebi novi Mercedes, da bude još bogatiji, a ako kupiš platnenu od krojačice iz našeg sela, kao što si i do sada kupovala, njoj ćeš pomoći da nahrani svoju djecu.” Od tada je ova kasnija doktorica razmišljala o tome za koga radi. Tako je postala samostalna, radi za sebe, za svoju firmu.

Kada razmislimo bolje o tome za koga mi radimo, osim ako nismo privatnici, vidimo da radimo, osim za sebe, još i za gazde, za državu i za još neke druge ljude. Naravno, treba biti i solidaran, nije to loše da se radi i za druge. Treba nam i državni aparat jer neko mora raditi poslove koje taj aparat radi, a svaki posao treba biti plaćen. Treba pomoći i bolesnima koji nisu u stanju raditi. Treba i djecu školovati, a nije loše ni umjetnicima omogućiti da nam uljepšavaju život. Jasno, i gazdama treba dati njihov dio, jer oni nas moraju plaćati, moraju ulagati u nove tehnologije, održavati uređaje i strojeve, plaćati porez. Sve to treba, ali pitanje je u kojoj mjeri, kako rasporediti novac koji se od radnika uzima tako da bude najracionalnije uložen?

Nekada sam negdje čitao da je na početku kapitalističkog perioda gazdama išlo oko polovica zarade, a radnicima polovica, ali da se taj odnos stalno smanjivao na račun radnika, a da su gazde uzimale sve više, te da je sad taj odnos drastično narušen na štetu radnika. Nisam stručnjak za ekonomiju, ali mi zdrav razum govori da tu nečega ima. I pošto se na tom polju ne osjećam sigurno zbog nepoznavanja struke, nemam ni namjeru upuštati se u objašnjenja zašto je sve tako, a pogotovo u nuđenje svojih prijedloga za rješenje ovog problema. Ali, pitam se, da sam kojim slučajem ja vlasnik firme, bih li ja bio bolji gazda prema radnicima nego što su ostali? Što ne bih dao ljudima veće plaće, bio pravedniji?!

I onda zamislim konkretan primjer: Imam firmu koja zapošljava 100 ljudi i ostvarim zaradu od 10 miliona godišnje. Od tih 10 miliona, podijelim radnicima pet, a meni ostane pet, i svima lijepo! Pa i radnici su to zaradili, što i oni ne bi bili još nagrađeni?! U nekoj istoj takvoj firmi bi gazda uzeo sve sebi, a radnicima bi ostale samo njihove plaće. Moji bi radnici bili zadovoljniji i radili još bolje. U jednom trenutku, to zvuči baš dobro. Ali šta dalje? Onaj gazda koji je sebi ostavio svih 10 miliona je mogao odmah uložiti pet u nove strojeve koji proizvode brže i više, a manje se kvare, i opet mu je ostalo pet miliona za njega. On može svoje proizvode prodati i malo jeftinije nego ja. Nakon nekoliko godina on će se i dalje razvijati i napredovati, a ja nazadovati, možda i propasti. Moji radnici će ostati bez posla, a njegovi će imati redovna primanja. Ja ću se pokazati kao nesposoban i naivan, a on kao znalac i vizionar.

Ne želim ovime reći da se ne treba zalagati za prava radnika da budu pristojno plaćeni za svoj rad, naprotiv! Krajnje je vrijeme da se nešto mijenja. Hoću samo reći da se pozitivne promjene moraju desiti ne samo u jednoj firmi, pa čak ne ni samo u jednoj državi, nego to mora biti mnogo šire.

A kako do toga doći? E, to ne znam! Možda i imam neke ideje, ali nemam nikakvog iskustva niti potvrde da bi one moglo dati rezultate pa je bolje da čitateljima ne uzimam vrijeme svojim razmišljanjima. Želim samo potaći one koji znaju više od mene o ovoj problematici da pokušaju više razmišljati o rješenjima.