Kći kralja Krešimira, Manduša, bila je zaljubljena u bana Dobromira, kojeg je smatrala svojim vitezom i zaštitnikom.
Manduša je imala i čudesne moći nad vodama, pa je tako jednom, kad su njih dvoje otplovili i sakrivši se u jednu uvalu ostali bez pitke vode, uz pomoć rašljaste grane pronašla vodu.
Ljubavni jadi
Ubrzo poslije, mađarski je kraljević Emerik zaprosio Mandušu. Kralj Krešimir mu je radi mira odlučio dati ruku svoje kćeri. Kad je Manduša čula kakva joj je sudbina namijenjena, tri je dana gorko plakala. Kralja Krešimira mučila je savijest, pa je odredio da ban Dobromir prati kraljevnu Mandušu na putu do njezinog budućeg muža. Kad su došli blizu rijeke Drave, Manduša i Dobromir su u tuzi shvatili da će se uskoro morati rastati, ali tada su saznali da je mađarski kraljević Emerik mrtav.
„Zagrebite!“
Pošli su natrag. Suša je toga ljeta i rijeke pretvorila u blatne ceste, a presušili su i potoci u šumovitom kraju kojim su putovali prema Savi. Strašno su žeđali. Napokon je ban Dobromir zamolio Mandušu da im pomogne. Manduša je ponovno uzela rašljastu granu i kad se na jednom mjestu grana zatresla, Manduša je uzviknula: „Zagrebite!“ Ubrzo se ukazala voda, prozirna i hladna.
Te je noći ban rekao Manduši: “Tu gdje panonska ravnica utječe u zapadna brda, trebalo bi podignuti grad.” Manduša se složila i upitala ga kako će se taj grad zvati. Dobromir joj je odgovorio da zna samo da će se izvor kojega je pronašla zauvijek zvati po njezinom imenu, Manduševac i upitao je što je ono uzviknula prije no što su počeli kopati. Manduša je rekla: “Zagrebite…, mislim da sam tako rekla.”, a Dobromir je uzviknuo: “Onda nek se grad zove Zagreb!“