Čudan je i lijep osjećaj kada neku dragu osobu, koju niste vidjeli dugo, nenadano sretnete. Sličan je osjećaj i doći na neko mjesto iz djetinjstva nakon mnogo godina. Recimo, vidjeti školu u koju ste išli, a niste je vidjeli godinama.
Radost u nama izazove i kada nađemo neki crtež koji smo nacrtali ko zna kada, nešto što smo svojim krivudavim slovima zapisali dok smo bili dijete, ili bar mnogo mlađi nego sada. Ili nađemo igračku na koju smo već bili zaboravili. A meni je posebno drago kad nađem neku svoju pjesmu koju sam zagubio. Moram priznati da sam u tom smislu vrlo neodgovoran i da ih ima mnogo zagubljenih, ali to je druga priča.
Danas sam po Internetu tražio nešto drugo, i tako nabasah na svoju pjesmu koja je sačuvana na jednom lokalnom portalu. Potpuno sam bio zaboravio da ova pjesma i postoji. Vjerujem da mi je, kad sam je napisao, bila samo obična pjesma, ali novi susret s njom mi je bio kao susret s dragim prijateljem koga nisam odavno vidio. I odjednom na tu pjesmu gledam drugim očima – čini mi se ljepšom nego prije, jer da mi se nekada prije ovoliko dopadala, ne bih je sigurno zaboravio. Ali sad mi je divna, a svjestan sam da je to samo zato što sam je „poželio“ i vjerujem da će mi uskoro opet biti samo obična, kao i nekada.
Bilo kako bilo, ova pjesma me podsjetila na zavičaj, a zavičaj je neka čarolija koja čovjeka zna omađijati više nego najdraži hobi, više nego najzavodljivija žena. Na zavičaj se možeš i naljutiti, ali to ne može trajati dugo. Možeš ga izbjegavati, zaobilaziti, pokušavati zavoljeti neku drugu sredinu i njome zamijeniti zavičaj, ali sve to ostaje samo na pokušaju. Ma koliko ti tražio razloga i argumenata da se odmakneš od zavičaja, on ih uvijek nađe više da te privuče. Možeš otići gdje god hoćeš, ali zavičaj ne može otići iz tebe. I kada povjeruješ da si uspio otarasiti ga se, samo u nekom trenutku, zbog banalne sitnice, osjetiš kao on iz tebe izbije kao vulkan i uništi sve one prepreke koje si između njega i sebe postavljao. Zato – manite se Sizifova posla, i ne pokušajte izagnati zavičaj iz sebe, to nikome nije pošlo za rukom, ma kako se pretvarao da jest. Ne bježite od njega i ne krijete se, jer taj će vas uvijek naći, ako vas već ne namami da vi tražite njega.
Evo na kraju i nađene zavičajne pjesme koja je „kriva“ za ovaj tekst:
VAPAJ MAJKE
Napustila djeca majku,
a ona ih željno čeka
u daljinu gledajući,
da se vrate iz daleka.
Nema djece na vidiku.
Tek ponekad neko svrati
s majkom na tren zagrli se,
progovori, pa se vrati.
Ipak, nada majku drži,
(Samo nada, drugo ništa!),
da će jednom djeca doći
i ostati kraj ognjišta.
Jer bez djece – ko je majka?!
Niko! Ništa! Tek praznina!
„Vratite se, djeco moja!“,
vapi majka – Posavina.
Još prije genetske intervencije, dok su nas stvarali od nekih ranije stvorenih čovjekolikih primata, stanište je bilo životno važno. Kada pogledamo svijet, sva gostoljubiva područja (voda, plodna zemlja, šume) su nastanjena raznim bićima sa kojima dijelimo teritorij i naravno, postali smo dominantni. Lijepe osjećaje koje imamo u vezi sa zavičajem možemo zahvaliti instinktu naših predaka kojima je stanište osiguravalo život i za kojega su se međusobno borili, jer svaki uljez bi značio manje hrane za već nastanjene. Kako vidimo kod ljudi nakon toliko tisućlijeća od svog nastanka i borbe za očuvanje i proširenje svog teritorija (zavičaja) doživjeli smo -globalizaciju, gdje vladari nekih mnogoljudnih naroda raznim smicalicama i ratovima zauzimaju tuđe zavičaje sa namjerom da im otmu životno važna prirodna bogatstva i istovremeno ih porobe i natjeraju na napuštanje svojih “ognjišta”. Paradoks je u tome da se ugroženi i opljačkani više ne bore za očuvanje svog teritorija, već djeluju poput ovaca… Čitaj više »
Mora postojati razlog radi kojega smo rođeni baš na tom i tom mjestu, a ne negdje drugdje. Jer…nismo maslačak kojeg je vjetar nanio, nismo sjemenka koju je ptica ispustila u letu. Od dvoje smo. Bilo ljubavi u činu sjedinjenja tih dvoje ili ne, na staničnoj razini je bilo prepoznavanja i odluke da se jedna spoji s drugom i počnu s djelidbom.
Tu smo s razlogom. Bio nam on jasan ili ne. Zavičaj je trajniji od nas prolaznih. ako i odemo drugdje, ne vratimo li se s bogatstvom (znanja, iskustva) skupljenih po svijetu, u smrti ćemo ostati dužni zavičaju.Najljepše pjesme o rodnom kraju pišu oni koji su otišli i koji ga gledaju iz daljine. Tugu i melankoniju smjenjuju preuveličavanja, to se pjesnici pokušavaju iskupjeti za grijeh iseljenja, zbog napuštanja svojega, zamjene za tuđe.
Velika Brankica Bečejac bi rekla “Ich bin so wenig von hier wie von dort”
Zavičaj jest jedna od čovjekovih identifikacijskih karakteristika, no radi se o privremenoj materijalnoj karakteristici, koja nema apsolutnu vrijednost, te se stoga ne može smatrati temeljnom. Uostalom, zavičaj u materijalnom svijetu je samo refleksija koja je modelirana prema originalu, koja podsjeća na original, na pravi, duhovni zavičaj, onaj koji ima apsolutnu vrijednost i to je onda ono što se može smatrati temeljnim. Čovjek koji živi u materijalnoj iluziji pravi pogrešku kada se previše veže za privremene vrijednosti poput materijalnog zavičaja, što ga sputava u duhovnom napretku. To je problem desničara i ekstremnih desničara. S druge strane se nalaze ljevičari i ekstremni ljevičari, koji se opet premalo vežu za taj zavičaj, supstituirajući ga za neki drugi, recimo, globalni zavičaj, iako su oba navedena zavičaja opet materijalni, te tako nisu temeljni. Pogreška obje strane je dakle prevelika vezanost za materijalne zavičaje, a premala veza s istinskim duhovnim zavičajem, koji je temeljni, apsolutan, te… Čitaj više »
Ja se potpuno prepozno u ovom tekstu.
Mene je kao Hrvata iz mog zavicaja otijero HDZ