U jedno majsko jutro 1570. godine, papska bula, prikucana za vrata palate londonskog biskupa, označila je prekid protestantske Engleske sa katoličkom Evropom. Ekskomunikacija kraljice Elizabete I imala je za posljedicu njeno zbližavanje sa sultanima i šahovima muslimanskih zemalja, Turske, Maroka i Perzije.
Izaslanici i špijuni engleske kraljice pokazali su se veoma sposobnim za ostvarivanje njene želje za povezivanjem sa islamskim svijetom. Oni su uspjeli podmititi visoko rangirane zvaničnike u Osmanlijskom carstvu, koje je tada bilo na vrhuncu svoje moći, kao i pripadnike sa’adijanske dinastije u Maroku te Safavida u Perziji. Glavni među ovim prvim diplomatama engleskog kraljevstva bio je William Harborne, koji je 1578. godine izmolio velikog vezira da podstakne formalnu, ali sve topliju razmjenu pisama između sultana Murata III i kraljice Elizabete I. Za samo dvije godine je Harborne osigurao trgovcima puna komercijalna prava, tzv. “kapitulacije”, koje su trajale sve do raspada Osmanlijskog carstva 1923. godine.
Glavni razlog dobre povezanosti Osmanlijskog carstva i engleskog kraljevstva leži u mješavini probitačnosti i ideologije. Nadmudreni i nadigrani predstavnici robnih sila toga vremena u Konstantinopolju, naročito Francuske i Venecije, ostali su bez trgovinskih olakšica pa su “kapitulacije” nazivali “tursko-protestantskom zavjerom“.
Muslimani i protestanti nisu imali samo zajedničkog katoličkog neprijatelja, ponajviše habzburšku Španiju, već i prezir prema idolatriji. U jednom pismu, Murat III hvali protestantizam kao “najjaču religiju” u kršćanstvu, dok biskup od Vinčestera uzvraća kompliment odbacujući papu kao “opasnijeg neprijatelja za Isusa od samih Turaka“.
Ovakvo međusobno podilaženje posljedica je razvijene trgovine među dvjema državama. Engleska je snabdjevala Osmanlije kalajem koji je bio neophodan za njihove topove. Protestantski trgovci su čak skidali dijelove krovova i zvona sa crkava i slali ih u Konstantinopolj. U trgovini sa Marokom, Englezi su razmjenjivali brodsku građu za šalitru. No, nije trgovina sa istokom bila isključivo radi održavanja vojne ravnoteže. Poznat je događaj kada je Elizabeta poslala muzičku kutiju sa satnim mehanizmom sultanu Muratu III, a koji je, oduševljen ovom čudnom napravom, ponudio njenom izumitelju, Thomasu Dallamu, da zaviri u njegov carski harem.
Zauzvrat su engleske pijace bile snabdjevene začinima, pistacijima i ribizlama, kao i vezovima, damastom, “turskim tepisima” i keramikom iz Iznika. Portreti sultana i šahova su postali jako popularni među vladajućom klasom koja je često znala imitirati njihov kitnjasti stil oblačenja. Na predivnom “Duginom portretu“, Elizabeta se pojavljuje okićena orijentalnim nakitom i tkaninama.
Engleska kraljica Elizabeta I bila je poznata po svom niskom rastu i pocrnjelim zubima, a smatralo se da su joj zubi bili takvi jer je jela dosta kolača i šećera. Taj šećer, koji je ona toliko voljela, uvožen je sa istoka, a engleska riječ za šećer (sugar) je zapravo pozajmljenica iz arapskog jezika.
Njeni jako dobri odnosi sa islamskim svijetom toga vremena uticali su i na umjetnost u Engleskoj, naročito na književnost. William Shakespeare bio je fasciniran Maorima. On je u svojim predstavama čak i koristio dosta turskog i perzijskog jezika. U jednoj od njegovih poznatih predstava, “Mletački trgovac“, pojavljuje se princ od Maroka, koji je Maor.
Zlatno doba srednjovjekovne Engleske, tzv. elizabetanska era, obilježena je značajnim trgovinskim i kulturnim vezama sa islamskim svijetom, a na inicijativu engleske kraljice. Mnogi spisi iz tog vremena dobar su pokazatelj ispravnog razumijevanja islama na Zapadu i prepoznavanja potencijala za razvoj i saradnju na skoro svim poljima, što danas, nažalost, nije slučaj. Možda ovo kratko podsjećanje na “zlatno doba” može djelimično doprinijeti većem razumijevanju različitosti i oslanjanju na ono što nas povezuje.