Znaci starenja

Zanimljivo je kako se s godinama mijenja i shvaćanje pojma starosti. Nekada su mi četrdesetogodišnjaci bili stariji ljudi, a danas mi se čine tako mladima.

Kada s drugima pričam o ovoj temi, postaje mi jasno da nisam nikakav izuzetak, da mnogi ljudi u poodmakloj životnoj dobi tako doživljavaju pojam starosti. Dok sam bio mlad, puno toga o starosti nisam ni znao, mada sve te „tajne“ nisu bile nedostupne. Jednostavno, mladi ljudi se mnogo ne bave tim pitanjima, ne zanimaju ih. Mladima, recimo, nema velike koristi pričati da trebaju nešto raditi kako bi bili zdravi, jer oni već jesu zdravi i to ih ne motivira mnogo. Više ćete postići na „mamac“ ljepote, i ako im kažete da rade, na primjer, neke fizičke vježbe jer će od njih imati ljepše tijelo, radit će ih vrlo savjesno i uporno, a ako kažete da će od toga biti zdraviji – slaba korist!

Dok smo mladi, čini mam se da je do starosti još tako daleko, a onda se samo iznenadimo kad vidimo njene prve znake. Sjećam se kako sam bio iznenađen kad sam kod sebe primijetio na slabinskom dijelu leđa dvije crtice s obje strane kičme ili kad sam jednom ispred ogledala, dok sam sušio kosu s podignutim rukama, vidio kako su mi se malo opustili tricepsi, da su izgubili nekadašnji tonus. Neko vrijeme staneš pa se pitaš šta je to, vidiš li dobro, a onda shvatiš da je s očima sve u redu, da se jedino kalendar malo „pokvario“.

Ali da ne opisujem svoja još nedovoljna iskustva, sjetio sam se priče jednog starca punog duha koji mi je nekom prilikom prepričavao razgovor koji se vodio u njegovom muškom društvu na pedeset i nekoj godišnjici mature. Pričali su bivši maturanti o znacima starenja, svako iz svog iskustva. Evo samo nekih:

„Došao ja ponovo na more na odmor i prostrem prostirku na koju ću leći, kao i uvijek. Legnem na leđa, pružim se koliko sam dug, kad ono – glava se ne spušta na tlo, ostaje u zraku! Ja se pogrbio toliko, zamislite, da bez podmetača pod glavom ne mogu ležati kako treba na leđima! Kasnije mi je i zubar morao stavljati podmetač pod glavu jer se nisam mogao njome nasloniti. A jednom mi i sin, koji je uvijek bio malo niži od mene reče kako sam se smanjio i stade pored mene mjerkajući ko je viši. Žena gleda sa strane i smije se, kaže da su moja ramena viša od njegovih, a njegova glava viša od moje jer sam se pogrbio. Svašta!“

„Ja sam najviše primijetio na sebi da sam počeo stariti kad su mi počele rasti sise. Prvo jedne zime kad sam se malo udebljao vidim u ogledalu da su se malo ušiljile, ali tješio sam se da je to od sala; kad smršavim na proljeće, nestat će. Ali sve se završilo tako da su sad veće nego kod moje žene. Ma, i ljepše, ako hoćete, jer njene sad vise kao dva crknuta štakora, a moje jedre, popunjene. A kad okrenem leđa ogledalu pa vidim kako sad izgledam, sam sebi sam ružan. Nekadašnja dva, lijepo zaobljena gluteusa su ispod sebe imala samo po jedan glutealni zarez, a sad je iznad tih zareza mnoštvo crta do one gornje, najizraženije koja od lijepe pozadina pravi nešto nalik dvogrboj kamili. A nadolje vise dvije noge, duplo tanje nego nekada, kao dva koca. Strašno za vidjeti, pa eto! Ne pada mi više ni na pamet nositi kratke hlače.“

„Kad mi je djed pričao kako je kao mlad normalno mokrio, na metar i više ispred sebe, a sada uvijek umokri opanke, nisam razumio zašto je to tako. Ali kad je mene prostata počela mučiti, sve mi je bilo jasno. Sad kad mokrim, iz njega ide kao iz tuša, s tim što je nepredvidivo na koju će stranu kad koji mlaz zašikljati niti kad će krenuti , a kad stati. Ma, nema više šanse da to radim stojeći, umokrim cijeli toalet, a i sam sebe! Ali to i nije najgore. Sve mi se čini da ću na idući ovakav sastanak, ako budem živ, doći s pelenom, jer sve teže kontroliram mokrenje.“

„Vidim ja da smo baš stari! Evo, ove godine i ne pričamo o „onim stvarima“, nego samo o bolešćurama. Do sad smo bar bili u fazi „volim seks i rado ga se sjećam“, a sad smo, čini se, i to prošli. Eto, ja po tome vidim da sam star, jer kad čovjek više nije za seks, gotovo je s njim. Ne može se više, džaba je… U stvari ne znam, možda bih ja to još i mogao raditi, ali me mrsko pokušati.“

I tako, redali su se primjeri jedan za drugim, malo kroz šalu malo nostalgično, i stvarali mozaik jednog staračkog života koji mladi uglavnom ne poznaju ili ga slabo poznaju. Zato ovo i pišem, ovo je način pripreme onih koji nisu došli do navedenog stadija života kako bi znali šta ih još čeka. Nije to ni prijetnja niti neka staračka osveta, samo priprema za lakši i spremniji doček nekih neželjenih događaja koji većinu ljudi čekaju u starosti, ali i pokušaj da se bolje razumije starije ljude.

ŽIVOT – TO JE ČEKAONA SMRTI

Čini mi se da sam i sad mlađan
i u život da sam tek ušeto,
al kalendar kaže da sam starac –
prođe ljeto pedeset i peto.

Debeo sam, krezav, sijed i ćelav,
ko se mene lijepog više sjeća?
Leđa bole, naočale nosim,
a koža mi za dva broja veća.

Za ženama tugaljivo gledam,
ali nešto babe mi se smiješe:
„Za to doba baš dobro izgledaš!“,
neuspješno one mene tješe.

Ja, nesretnik, ogledalo imam
i znam dobro koliko je sati.
Džaba priče da se dobro držim,
mladost više niko ne povrati.

Život to je čekaona smrti
kroz koju svi neumitno prođu.
Uđu u nju, i ne sjednu dobro,
a već na red za odlazak dođu.