Dok se svemirska utrka za Mjesec zahuktava, postavlja se pitanje: Tko posjeduje Mjesec?

Ljudi su kročili na Mjesec prije pola stoljeća, ali on do danas ostaje uglavnom neistražen i nekoloniziran, a čovječanstvo se ne može dogovoriti o tome kako tamo uopće poslovati. Uostalom, tko “posjeduje” Mjesec?

Pedeset godina nakon što je Neil Armstrong napravio “jedan mali korak” na površinu Mjeseca 21. srpnja 1969. godine, utrka za mjesec je ponovno počela.

U razdoblju između 1969. i 1972. godine vladala je velika zainteresiranost za Mjesec, no kako je ukinut Apollo program zainteresiranost je iščezla.

Nedavno je, međutim, interes ponovno porastao, budući da se više nacija pridružuje novoj svemirskoj utrci, ovog puta to nije u znanstvene svrhe nego je potaknuto više idejom potencijalnog korištenja prirodnih resursa Mjeseca.

Sada je pravo vrijeme da se postave neka pitanja, a osnovno pitanje je:

Tko ‘posjeduje’ Mjesec?

Tehnički, nitko – ili bolje rečeno, cijelo čovječanstvo. Ugovor o svemiru (OST), koji je nastao 1967. (dvije godine prije prvog slijetanja na Mjesec), izričito navodi da će se istraživanje i korištenje Mjeseca “provoditi u korist i u interesu svih zemalja” i ni na koji način ne može biti “predmet nacionalnog prisvajanja zahtjevom suverenosti” ili bilo kojim drugim sredstvom.

To čini istraživanje i bilo kakve mirne istraživačke aktivnosti vezane uz Mjesec slobodnima za svakoga tko ima dovoljno resursa i volje da to učini – ali isključuje mogućnost iskorištavanja lunarnih resursa.

Zašto Mjesec?

Ako se suverenitet ne može zakonski tvrditi čak i nad najmanjim dijelom onoga što se dugo smatralo mrtvom svemirskom stijenom, zašto je gotovo svaka nacija koja teži svemiru tako oduševljena? Ukratko, zbog izgleda za buduće istraživanje svemira.

Mjesec ima resurse koji bi mogli uvelike unaprijediti istraživanje prostora i eksploataciju. Jedan takav resurs je voda. Njegove tragove u obliku leda otkrila je indijska misija 2008. godine.

Izgledi vode doveli su do snova o trajnim bazama na Mjesecu, koristeći lunarni led kao izvor raketnog goriva za ambicioznije putovanje svemirom, kao što je odlazak na Mars i dalje.

Indija se sada priprema za pokretanje svoje druge misije na južnom polu Mjeseca kako bi potražila vodu.

Rusija i SAD također planiraju pokrenuti vlastite misije za istraživanje lunarnih resursa, 2021. odnosno 2023. godine, dok Kina želi poslati čitav niz sondi.

Osim toga, vjeruje se da Mjesec sadrži velike naslage helija-3, rijetkog izotopa za koji znanstvenici vjeruju kako bi se mogao koristiti za gorivo za nove nuklearne fuzijske reaktore.

Može li Mjesec uskoro postati zona sukoba?

Ova vrsta međunarodnog natjecanja prirodno podiže zabrinjavajuću ideju da bi mogao izbiti rat.

Postojeći međunarodni ugovori zabranjuju “osnivanje vojnih baza, instalacija i utvrda” na Mjesecu, kao i ispitivanje bilo kakvog oružja tamo.

Zapravo, Mjesec je još bolje zaštićen od same Zemlje, jer Ugovor o svemiru zabranjuje samo oružje za masovno uništenje s Zemljine orbite.

Može li privatna tvrtka sama zatražiti dio površine Mjeseca?

Kao što je slučaj s nacionalnim vladama, niti jedna korporacija ne može legalno potraživati ​​dio Mjeseca za isključivo vlasništvo. Uostalom, u ugovoru se navodi kako se aktivnosti koje provode vladini i nevladini subjekti i dalje moraju uskladiti s njegovim odredbama, koje općenito isključuju bilo kakvo prisvajanje čak i dijela lunarne površine – ili bilo kojeg drugog nebeskog tijela u tom pogledu.

To je, međutim, malo kompliciranije za korporacije, jer nijedna komercijalna aktivnost u svemiru koja nije povezana s izravnim prisvajanjem nebeskih tijela ili njihovih dijelova nije zabranjena.

Drugim riječima, OST ne navodi izričito ono što je privatnim tvrtkama dopušteno ili zabranjeno raditi u svemiru. To ne iznenađuje, s obzirom na to da je napisano u vrijeme kada je samo nekolicina autora znanstvene fantastike zamislila da bi privatno istraživanje prostora moglo biti stvarnost.

Ono što OST kaže je da će “aktivnosti nevladinih entiteta u svemiru, uključujući Mjesec i druga nebeska tijela, zahtijevati odobrenje i stalni nadzor od strane odgovarajuće države potpisnice Ugovora”.

Čini se da su ga neke tvrtke već iskoristile. Jedan od njih je američki entitet zvan Lunar Embassy.

Tvrtka koja je osnovana 1980. godine, položila je pravo na sva nebeska tijela u Sunčevom sustavu osim Zemlje i Sunca, i uredno je registrirana u lokalnom uredu američke vlade za zahtjeve registra. Od tog vremena tvrtka prodaje dijelove nebeskih površina, uključujući onu Mjeseca, Marsa, Venere i Merkura, do sada su uspjeli prodati čak 611 milijuna hektara (oko 2,5 milijuna četvornih kilometara) izvanzemaljskog “zemljišta.”

Lunarno veleposlanstvo tvrdi da međunarodno pravo može zabraniti državama i korporacijama prisvajanje nebeskih tijela, ali ništa ne govori o pojedincima. Međutim, osoba ne može prodati nešto što ne posjeduje i, kao što je gore spomenuto, tvrtka ne može posjedovati nikakav “dio teritorija” izvan Zemlje.

Mogu li tvrtke legalno izvući sredstva s Mjeseca?

Za razliku od pitanja suvereniteta nad nebeskim tijelima ili militarizacije prostora, ekonomske aktivnosti izvan Zemlje nisu temeljito regulirane na međunarodnoj razini. OST samo kaže da će “korištenje” Mjeseca biti “slobodno” za sve narode bez ikakve diskriminacije, sve dok ne budu zahtijevali bilo koji dio svoje površine za sebe.

Drugim riječima, OST ne dopušta otvoreno izvlačenje resursa s Mjeseca u komercijalne svrhe, ali nikome ne zabranjuje da to učini. Ruska svemirska agencija Roscosmos, međutim, tvrdi da tvrdnja o bilo kakvim resursima izvučenim iz nebeskog tijela jednaka je tvrdnji o “dijelu tog tijela”.

Ruski prigovori bili su odgovor na zakon donesen u Luksemburgu koji se hvalio da je “prva europska zemlja koja je uspostavila pravni okvir za istraživanje svemira i korištenje prostornih resursa”.

Sjedinjene Države su, međutim, prva zemlja koja je donijela zakon kojim se odobrava vađenje “prostornih resursa”. Američki Zakon o konkurentnosti lansiranja komercijalnih prostora iz 2015.godine dao je Amerikancima pravo da “posjeduju, posjeduju, prevoze, koriste i prodaju” izvađene izvore s Mjeseca ili drugih nebeskih tijela.

Što je s drugim nebeskim tijelima?

Do sada, pravila izložena u Ugovoru o svemiru primjenjuju se na bilo koje nebesko tijelo izvan Zemlje – što znači Mjesec, Mars, pa čak i najmanji asteroid. To znači da vjerojatno nećemo uskoro vidjeti “ratove zvijezda”, ali pitanje iskorištavanja prostornih resursa ostaje komplicirano.

Što je sljedeće?

U ovom trenutku niti jedna nacija ili korporacija nema tehnologiju za uspješno izvlačenje resursa iz nebeskih tijela. Planovi za stalne baze na površini Mjeseca još su daleko od stvarnosti.

Roscosmos je nedavno natuknuo stvaranje Mjesečeve baze oko 2040. godine. NASA ima ambiciozniji raspored, koji uključuje uspostavljanje “kontinuirane prisutnosti” na zemaljskom satelitu do 2028. godine. Kina je također spomenula da bi mogla izgraditi istraživačku bazu u blizini južnog pola Mjeseca oko 2030. godine. ” što će biti za barem jedno desetljeće, ako ne i više.

“Za sada ne postoji poseban pravni režim koji regulira gospodarske aktivnosti u svemiru” tvrdi Aslan Abashidze, voditelj Odjela za međunarodno pravo na Sveučilištu za narodno prijateljstvo Rusije (RUDN) i član Odbora UN-a za ekonomske, socijalne i kulturnih prava. “Daljnji razvoj tehnologije u vađenju svemirskih resursa najvjerojatnije će zahtijevati novi međunarodni ugovor koji će regulirati ovo područje”, smatra on.

Razvoj novog ugovora mogao bi biti ometen napetostima i neslaganjima između glavnih svemirskih nacija, rekao je Abashidze, dodajući kako “države teško mogu postići konsenzus o tom pitanju”.

Međutim, ako pravna pitanja ne budu riješena u vrijeme kada nacije i korporacije razviju tehnologiju iskorištavanja prostora, doći će do iskušenja da se počnu tvrditi ne samo resursi već i nebeska tijela, što će dovesti do situacije u kojoj neki dijelovi svemira više neće biti “slobodno za sve” čovječanstvo.

RT