Vulkanska erupcija koja se dogodila 1815. godine blokirala je sunce čitavu godinu, uzrokujući globalni podbačaj usjeva i glad

Koliko god jedva čekali jesensko vrijeme, te prolazak ljetnih vrućina, teško je zamisliti život bez ljeta, a upravo se to dogodilo 1816. godine. Što je najgore, moglo bi se ponoviti.

Te godine proljeće je došlo kao i uvijek, ali ono što je uslijedilo nakon proljeća bilo je bliže zimi nego ljetu. Zavladale su hladne temperature, a nebo je u mnogim dijelovima svijeta bilo je trajno oblačno. U SAD-u, Engleskoj, Irskoj, Francuskoj i drugim mjestima nedostatak sunčeve svjetlosti doveo je do velikih gubitaka usjeva i nedostatak hrane.

Uvjeti su tada bili zbunjujući, ali sada znamo da je lanac događaja pokrenuo najveću vulkansku erupciju, koji je svijet ikad vidio. Erupcija se dogodila godinu dana ranije na planini Tambora u Indoneziji. Bila je sto puta jača od erupcije na brdu St. Helens 1980. godine, a ubila je najmanje 71 000 ljudi. Milijuni tona pepela, sumpor-dioksida i erupcijske prašine izbačeni su u atmosferu, a to je uzrokovalo je pad globalnih temperatura za čak 3 stupnja.

U Novoj Engleskoj je u lipnju bio jak snijeg koji je napadao do čak 20 centimetara, dok su bilje i povrće izumrli zbog leda u Philadelphiji. Smrznute ptice navodno su padale na kanadske ulice, dok je janjad uginula zbog izloženosti hladnoći. Neredi zbog hrane pogodili su Europu.

Manjak hrane nije bio jedini problem; bilo je i epidemija bolesti, uključujući epidemiju tifusa i masovnu migraciju, jer su ljudi tražili bolje životne uvjete. Zbog naglih prirodnih promjena došlo je do religioznih preporoda, a tmurni uvjeti nadahnuli su umjetnička djela poput horor romana Frankenstein.

Može se ponoviti

Takozvana “Godina bez ljeta” možda je sada prilično daleko iza nas, ali opet bismo mogli doživjeti nešto takvo. Uostalom, vulkani poput Tambore poznati su po tome da eruptiraju bez upozorenja, a ne postoji način za pretpostaviti koliko je snažna njihova moć. Sasvim je moguće da bi nova erupcija mogla još jednom promijeniti klimu i ugasiti uvjete s kojima obično povezujemo ljeto – ili još gore.

Iako se vjeruje da se erupcije poput one u Tambori događaju otprilike jednom svakih tisuću godina, manje erupcije i drugi događaji mogu još uvijek imati velik utjecaj na klimu. Na primjer, Krakatoa erupcija koja se dogodila 1883. godine u Indoneziji uzrokovala je globalno hlađenje koje je trajalo čak pet godina nakon erupcije, dok je erupcija Pinatuba na Filipinima potaknula pad globalnih temperatura za 1 stupanj; ove se erupcije događaju otprilike jednom stoljeću.

Kada se dogodi snažna erupcija, sumporni dioksid može izletjeti više od 15 km iznad Zemljine površine, u stratosferu, gdje može reagirati s vodenom parom. Može doseći veće visine od one na kojoj se formiraju kiše, što znači da se ne može isprati; umjesto toga, lebdi tamo gore, odbija sunčevu svjetlost i uzrokuje hlađenje površine planete mjesecima, pa čak i godinama nakon same erupcije.

Katastrofalni vulkanski događaj mogao bi okončati milijune života i dovesti do kolapsa društva. Znanstvenici upozoravaju da bi, u slučaju da se danas dogodi slična erupcija kao u Tambori, taj utjecaj mogao biti još štetniji s obzirom na veće stanovništvo diljem planete, kao i potencijalni utjecaj na zračni promet i sve što o njemu ovisi.

Mjesta poput Yellowstonea su ranjiva, i iako se kaže da su izgledi mali, erupcija bi mogla proizvesti dovoljne količine pepela da pokrije većinu sjevernoameričkog kontinenta, utječući na usjeve i zagađujući zalihe vode. Iako su svi toliko zaokupljeni brigom o klimatskoj promjeni koju „uzrokuje čovjek“, istina je da bi priroda mogla učiniti nešto puno gore od nas.