Tim koji je proučavao australijski krater Wolfe Creek izračunao je koliko često meteoriti udaraju na Zemlju snagom ogromnih nuklearnih eksplozija – što se događa svakih 180 godina.
Profesor Tim Barrow sa Sveučilišta u Wollongongu vodio je međunarodni tim koji je koristio dvije tehnike za datiranje stijena pogođenih utjecajem Wolfe Creek Cratera, otkrivši da je mnogo mlađi nego što se prije mislilo.
“Prvo smo htjeli izvaditi nekoliko stijena s obruča kratera koji je izbačen kad je meteorit udario. Ovo stvara svježu površinu koja je izložena zračenju. Mi možemo utvrditi koliko je dugo bilo izloženo”, rekao je Barrowov. “Druga tehnika je bila gledanje u dubinsko polje koje je krater odbio.”
Tim je utvrdio da je najvjerojatnije da je željezni meteorit širine 15 metara pogodio mjesto prije 120.000 godina – manje od polovice prethodne procjene od prije 300.000 godina.
“Količina energije koja je oslobođena kada je meteorit pogodio bila je otprilike od 30 do 40 puta veća od energije oslobođene kada je atomska bombe bačena na Hirošimu”, rekao je Barrow.
Krater Wolfe Creek jedan je od najbolje sačuvanih kratera na planeti Zemlji, dijelom zbog relativno mladog doba, ali i zbog svog položaja u geološki stabilnoj pustinji – koja opisuje dvije trećine Australije, što znači da ovdje pronađeni krateri meteorita imaju najbolju priliku za dugovječnost.
“Australno sušno područje u Australiji izvrsno je područje u pogledu očuvanja meteorita. Postoji ogroman broj meteorita koji su, na primjer, pronađeni u Nullarborskoj ravnici”, rekao je Barrow, “Ali također je sjajan za očuvanje kratera, jer je stopa erozije tako niska„.
Barrow i njegov tim otkrili su da su meteoriti izmjereni u desetima metara, poput onog koji je stvorio krater Wolfe Creeka, mnogo češći od velikih meteorita, izmjerenih u kilometrima, koji Zemlju pogađaju svakih nekoliko milijuna godina. Šest drugih australskih kratera s poznatim datumima utjecaja kombinirano je s novim istraživanjima Wolfe Creeka kako bi se mogla procijeniti učestalost udara za to područje Zemljine površine.
“Izgleda da dobijemo barem jedan veliki meteorit – velik, više nego recimo, 25 metara ili tako nekako, svakih 180 godina”, rekao je Barrow. “Vjerojatno postoje četiri kratera koja su formirali meteoriti koji su pogodili Zemlju u posljednjih 60 godina ili 70 godina. ”
Barrow je rekao da, budući da većina tih meteora pogađa oceane – pošto je 75 posto našeg planeta prekriveno vodom – malo je vjerojatno da bi takav meteorit pogodio stanovništvo. Ipak, kaže Barrow, oni su i dalje važni događaji u geološkoj povijesti tih područja.
Statistika je jedno a vjerovatnost događaja je drugo. Za izračunati vjerovatnost u gornjem slučaju nema dovoljno elemenata a statistički uzorak je suviše malen.
Još i taj “naučnik” Barow zna četiri osnovne matematičke operacije, ne bi javno sramotio
Kad se pogledaju ti krateri koji su nastali navodno od meteorita ispada da su svi udarali u zemlju (a i u mjesec) točno pod kutem od 90° (primjer za to je i slika ispod naslova). U praksi je to gotovo nevjerojatno pogotovo u slučaju vidljive strane mjeseca jer bi svi ti meteoriti (koji udaraju u mjesec pod kutem od 90°) trebali proletjeti pokraj Zemlje, a nemoguće je da ih u tom slučaju ne bi privukla zemljina gravitacija koja je navodno šest puta jača od mjesečeve. Inače kada gledamo filmove katastrofe u kojima veliki meteoriti udaraju u zemlju uvijek je to nekako iskosa pod kutem puno manjim od 90 i ostavljaju za sobom velike brazde, ali u stvarnosti takvo što ne postoji nigdje na zemlji.
nazalost, tamo gdje treba udarit, nece nikad!