Znate li posljedice primanja i davanja poklona?

“Poklonu se ne gleda u zube.” “Poklon je i caru mio.” “Boj se Danajaca i kada darove nose”, samo su neke od izreka vezane za poklone, što znači da ovo pitanje nije baš nebitno.

Nedavno smo mogli čuti kako je američki predsjednik Trump od saudijskog kralja dobio poklon vrijedan preko milijardu dolara. Poznate bogate ličnosti se nekada nadmeću u tome ko će skuplji poklon darovati supruzi, što bi, valjda, trebalo biti mjerilo koliko mu je ona draga i važna. I obični, mali ljudi, nekada se naprežu preko svojih mogućnosti da bi kupili vrijedan poklon. Za tu namjenu se uzimaju krediti, upušta u pljačku, vara.

Ali u svim tim pretjerivanjima jedna stvar je odmah jasna – tu nešto nije u redu. Najčešće se to ne bi ni moglo zvati poklonom, nego mitom. Iza toga se obično krije nadoknada za neko već učinjeno nedozvoljeno djelo, ili nada da će takvo djelo biti učinjeno. I osobno sam nekada bio u situaciji da mi neko nudi “poklon” iz čista mira, a vjerujem da su to doživjeli i brojni čitatelji ovog teksta. Prihvatiti ga, odmah bi značilo pristati na nešto što bi moglo koštati mnogo više nego što taj poklon vrijedi, a uz to izgubiti obraz.

Međutim, da sad ostavimo po strani ovu vrstu poklona koji su, u stvari, mito. Poklon od onih koji nam žele dobro, koji nas žele obradovati, može zaista biti nešto što će nas obradovati, ali i nešto što će nas zabrinuti ili rastužiti. Recimo, ako nam neko za rođendan donese na poklon sat u vrijednosti od 1.000 eura, a mi toliko zarađujemo mjesečno, naravno da ćemo imati problem, jer je za pretpostaviti da poklonodavac očekuje da i on za rođendan dobije poklon približne vrijednosti. Dalje, mi možda već imamo sat s kojim smo zadovoljni i ne treba nam drugi, tako da taj poklon za nas i nije toliko vrijedan. U ovakvom slučaju vjerujem da bi većina ljudi bila sretna da nisu dobili nikakav poklon, bez obzira na njegovu vrijednost.

Nekad na poklon dobijemo gotovo bezvrijednu stvar u materijalnom smislu, ali emotivno nama vrlo vrijednu i takvom poklonu se obradujemo. Od djeteta dobijemo njegov crtež koji je nacrtalo baš za nas, i mi smo sretni. Nekada nas neko obraduje cvijetom koji je ubrao na nekoj usputnoj livadi, ali mi se radujemo što je tom gestom pokazao da misli na nas.

Kod poklanjanja treba imati mjeru. Vrijednost poklona treba biti takva da mu se onaj ko ga prima raduje, a radovat će se ako nije preskup da ga ne može uzvratiti, ali i ako nije sasvim bezvrijedan u bilo kom smislu. Poklon ne treba biti takav da ima elemente potkupljivanja, da izazove nelagodu. Ima ljudi koji namjerno poklanjaju toliko vrijedne poklone kako bi podcijenili onoga kome ga daju, kako bi ga podsjetili koliko je malen i inferioran u odnosu na poklonodavca. A ima i onih koji kroz prigodne nešto skuplje poklone nenametljivo nagrađuju onoga kome poklanjaju za njegova dobra djela za koja on ne želi primiti nagradu ili zahvalnost.

Sve u svemu, s poklonima treba biti oprezan. Ne treba pretjerivati i poklanjati pretjerano skupe, ali ni pretjerano jeftine darove, jer samo ako se i onaj ko ga prima i onaj ko ga daje osjećaju ugodno, poklon je ispunio svoju svrhu. Zato nije ni čudo što se, recimo u Švedskoj, smatra čak pomalo nepristojnim i neodgojnim davati djeci poklone skuplje od deset eura, jer bi se moglo shvatiti da se time pokušava kupiti ljubav djece.