Zrmanja, rijeka tuge i sreće koju razumiju samo oni koji su je pili

Tko zna kako je to Bog odvojio vode od voda, je li samo pomislio pa gledao kako se materijalizira misao ili je podigao božansku ruku i naredio vodama da zauzmu svoja mjesta? Ne znamo, jer nije bilo svjedoka, čak ni pokajnika. Ali ono što znamo jest kako je vodama prožeo skoro sve živo i neživo. Vode je u nama i oko nas toliko da bismo mogli pomisliti kako je zapravo voda ono ljepilo koje na okupu drži materiju, kako je ispred i iza elektromagnetskih i gravitacijskih sila.

Vodom se umivamo, peremo, vodom se krstimo, blagosivljamo; vodu pijemo, vodu kuhamo; voda je najbolji izolator, voda je provodnik, s vodom sve miješamo. Voda pamti, voda sluša i čuje. Voda otapa. Voda teče. Stoji, isparava, rosa je i kiša je. I oblak je. Tekuća je, kruta je, para je. Kažu kako je voda tvar bez okusa, boje i mirisa. Možda je takva u laboratorijskim opitima. U stvarnosti svatko od nas zna da voda ima okus. Jednog je okusa kao kišnica iz gustirne koju smo sami izgradili, drugog je okusa kao bunarska voda. Sasvim je različit okus one iz slavine, iz gradskog vodovoda. I sasvim je posebnog okusa na izvoru.

Naša voda je različita od drugih voda

Danas je voda drugorazredna stvar. Konfekcijska je i prodaje se u supermarketima. Neke nam prodaju kao premium vode po cijeni skupljoj od nafte. Ipak, koliko god platili premium vodu i koliko god nam to bilo pristupačno zbog standarda, novca kojeg posjedujemo, kojeg zavrjeđujemo svojim radom, znanjem i vještinama, ni jedna od voda koju kupimo nije naša voda. Voda u kojoj smo začeti je ona koja je držala naše roditelje na okupu; voda s kojom smo odrasli i koja je postala dio nas jest ono što nam daje identitet. Zato postoji naša voda koja je različita od drugih voda. Jer se i mi razlikujemo od drugih ljudi. Sve informacije podneblja u kojem smo rođeni nalaze se u vodi našeg podneblja. I ta voda je stvarala naše pretke, kao što stvara i nas.

Sudbinski puti i sile jače od nas mogu nas natjerati na napuštanje podneblja u kojem smo rođeni. Možemo otići tamo gdje se ne govori naš jezik, onaj na kojem sanjamo; možemo desetljeća proživjeti u inozemstvu, a da ne izgubimo niti vlas od svojeg identiteta. Negdje u nama je sjećanje naše vode koje je pupčana vrpca s našom majkom zemljom. Vidjet ćemo kako generacija rođena u inozemstvu nema te vrpce i kako uz sav odgoj, sve priče o starom kraju ne možemo u njoj pobuditi osjećaje istog intenziteta prema rodnom kraju roditelja. Nisu pili istu vodu.

Dinaridi nisu visoki poput Alpa, na njima nema glečera i ne skladište po svojim vrhovima vodu. Tek s proljeća se snjegovi kroz porozne krške stijene spuste kroz njih i s njih. Čuli smo da su čudnovati puti Gospodnji, a koliko su tek čudnovati putevi po kojima idu vode kad mogu postojati izvori u podnožju planine koji nikad ne presušuju? Otkud se vode slivaju u ta podzemlja kad stvaraju toliki pritisak da voda nema kamo do van? Probiti stijenu ako treba i početi teći. U jedva 50-ak kilometara Dinarida nalaze se izvori Une, Zrmanje, Krke i Cetine. Sami nazivi rijeka su veličanstveni i jedinstveni. Ne da se nazrijeti korijen riječi, ne znamo jesmo li ta imena zatekli ili su ih dali naši preci.

Izvor je najmoćniji pojam

Je li Zrmanja bila manja od neke veće ili je ime dobila po šumu kojeg proizvodi dok teče? Je li ime kakve Boginje ili vile koja je udarila štapom po stijeni i pustila Zrmanju iz podzemnog zatočeništva? Možda bi bio odgovor na izvoru? Od svih pojmova na svijetu, ‘izvor’ je sigurno najmoćniji pojam. Što god stavili iza ‘izvora’ ima prizvuk obilja – izvor nafte, izvor moći, izvor bogatstva… Do izvora Zrmanje bi bilo najlogičnije doći sljedeći njen tok od ušća u zasebnom komadiću Jadranskog mora nazvanog Karinskim pa onda uzvodno. Ali Zrmanja ne slijedi logični put, već stvara sama svoju logiku. Miče planine, razdvaja brda snagom svog žubora. Siguran sam da svaka rijeka ima svoj vlastiti zvuk, akord u kojem se stapaju udari vode u kamen, u stabla, u obale koje je sama iscrtala. Zvuk Zrmanje nije buka, ne čuje se iz daljine i dijeli ga samo onima koji joj dođu blizu. Nije poput drugih rijeka, ne napaja polja i ne stvara oko sebe široke pojase plodne zemlje. A i kako bi kad ju je dopalo da teče kroz krš na kojem se jedva uspije održati kakva smrika, drača, hrastić. Zelenilo oko Zrmanje je ograničeno na uski pojas oko njenog korita. Doista, teško da ima siromašnijeg kraja od onoga kojim Zrmanja teče. Čini se kako se Zrmanja rodila da bi pojila ljude, životinje, stoku, hranila ih mudrošću iz koje izvire i sama.  Njen okus je lagan, prozračan, nekako slatkast, a kad se već slije niz nepce, osjeti se u cijelom tijelu, kao da ga osvijetli iznutra.

Zato do izvora Zrmanje valja od Knina preko Pađena do mjesta koje se zove Zrmanja. Nekad vojno i općinsko središte, danas tek prepoznatljivo svjedočanstvo zadnjeg rata s tek tu i tamo obnovljenom kućom. Kad progutamo gorčinu od besmisla svakog rata i krivo nasađene ljudske povijesti pa svrnemo pogled na planinu ispod kojeg se Zrmanja smjestila (a zove se Misije, zašto baš misije, o kakvim se misijama radilo, je li ono što izdaleka izgleda kao kapelica nekad stvarno bila kapelica koja se u međuvremenu okamenila), moramo pomisliti kako nije riječ ni o kakvoj planini, nego o prastarom kamenolomu. To je tako očito i jednako tako nemoguće. Kao što je nemoguće i brdo u podnožju s previše pravilnih linija nazvati piramidom. Kad bismo imali energiju i znanje jednog Semira Osmanagića, tko zna, možda ne bismo ostali samo na pomisli o piramidi i kamenolomu.

Stara vlast u prastaroj državi čije je Zrmanja bilo vojno sjedište (ona prva Jugoslavija) dala je skoro skroz do izvora izgraditi cestu. U cijeloj dužini je osigurana od odrona zidom od klesanog kamena. Klesanim kamenom premošćavati udoline i istim takvim kamenom napraviti branu visine pet metara iznad izvora. Kako ne bi bujice s vrha planine onečišćavale rijeku i zatrpavale njen tok. I sve to bez kredita svjetskim lihvarima (kako mi danas gradimo ceste).

Ni rijeka nije bila rijeka na samom početku… Zrmanja na svom izvoru ne daje nikakvu slutnju rijeke kojom će postati. Ta riječ je o jedva kojih desetak centimetara prostora ispod stijene kojeg bezglasno ispunjava voda, izvire polako i nejasno je kako se uopće uspijeva pretvoriti u rijeku.

Možda bismo i mi mogli svakog dana ustajati kao novi, čisti. Možda bi naš život mogao biti poput rijeke, da svojim životom obogaćujemo i živote drugih, da ne budemo ustajala bara, zasićena nevažnim principima, predrasudama, izgrađenim stavovima, nego da tečemo, živimo i radujemo se sebi i svemu oko nas. Životu u nama.