Žuta staza

Koračam stazom prekrivenom žutim, orošenim lišćem i čujem samo njegovo šuštanje. Razmišljam o tome šta li to šuštanje znači?

Govori li mi to lišće nešto? Žali li se što ga gazim? Trebam li samo hodati pažljivije ili skroz zaobići mjesta prekrivena lišćem? Ili, ko bi to znao, lišću baš odgovara što ga gazim pa mi svojim šuštanjem daje podršku?

Staza je duga, a cijelom njenom dužinom su drvoredi. Idem ispod drvoreda platana, a njihovi veliki listovi su potpuno prekrili stazu tako da i kada bih želio ne stati na list, to ne bih mogao učiniti. Platanovi listovi prosuti po stazi su uglavnom žuti, u raznim nijansama, ali ima i sasvim zelenih koji su opali, a i crvenih i svih nijansi između tih boja. Sve se šareni, a pod nogama šuštanje ima poseban zvuk koji već mogu razlikovati od šuštanja drugih listova. I peteljka kod im je podebela, a njen kraj, kojim je bila priljubljena uz granu, ima znatno zdebljanje i ako stanem na njega, osjetim pod nogom kako ga spljoštim.

Stazom ispod jasenova lišće je drukčije. Na zajedničkoj peteljci je uglavnom sedam, devet ili jedanaest sitnijih listića i njih pada više zelenih nego žutih. Zbog toga je staza ovdje zelenija, a šuštanje koje proizvodi moj korak po ovom lišću drukčije, tiše. Sloj lišća je tanji, ono još nije počelo masovno opadati. Ali s jasena opadaju i njegove sjemenke. One padaju spiralno, vrte se u krug zbog sjemenke koja je na jednom kraju krilca koje se zbog različite težine dva svoja kraja tako vrti u krug pri padu. Kad stanem nogom na takvu nabubrenu sjemenku, osjetim i kako je nogom spljoštim, ali čujem i tiho prskanje sjemenke. Eto, ako stanem na sjemenku, to značu da sam je uništio, da ona više neće moći izniknuti. Jesam li kriv zbog toga što će izniknuti jedan jasen manje? Ili sam zaslužan, možda i to spada u prirodnu selekciju zahvaljujući kojoj će one sjemenke koje prežive imati veću šansu da zaista odrastu?

Nailazim na red lipa i stazu posutu lipovim lišćem. Ono je mnogo sitnije od platanovog lišća, ali brojnije je i svojom brojnošću nadoknađuje debljinu svoga sloja po stazi. Njegovo šuštanje pod nogama je manje grubo. Ista količina rose ga više nakvasi, pošto je tanje, i zato i ono šušti manje bučno. Ali s njim je pomiješano i mnogo lipovog cvata koji je još ranije opao. To je onaj cvat čiji su se prašnici pretvorili i tvrde kuglice i koji se više ne koristi za čaj. Kada stanem na te kuglice one se lome i proizvode karakterističan zvuk tako da i po tome, čak i da ne vidim ispod kojeg drveta idem, mogu odrediti da gazim lipovo lišće.

Onda prelazim preko opalog javorovog lišća. Ima ga različitog, kao i javorovog drveća, ali tih par vrsta koje se ovdje sreću su uglavnom slične, kao i njihovo lišće, koje ima više jezika ispruženih na vanjske strane. Dalje se proteže red bukava i njihovog sitnog lišća, pa breza, lješnjaka… Stazama nigdje kraja, samo se nadovezuju jedna na drugu, a tako i drveće pored staza i njihovo lišće.

U razmišljanju trebam li gaziti sve to lišće ili ne, vidim da i nemam baš mnogo izbora. Nije ono samo na stazama, nego na cijeloj površini pored staza, i čak da skrenem sa staze, morao bih opet gaziti lišće, samo što bi u tom slučaju ispod njega bila trava. U stvari, mogu ja i ne ići u šetnju? Ili mogu hodati samo trotoarima na kojima je manje lišća? A onda opet razmislim – šta ja to trabunjam?! Šta ako gazim po lišću? Ono je svakako svoj život odživjelo i samo je, bez ikakvog mog utjecaja, opalo da bi tako okončalo svoj život. Pa, što onda i razmišljam o njemu na takav način?

Ne znam. Čini se da sam besposlen, a mozak ne umije biti besposlen. On mora o nečemu razmišljati, jednostavno ne može biti neaktivan. A ako mu ne nađem ozbiljnijeg posla, on će razmišljati o onome što mu prvo padne na pamet. Neki će mozgovi rješavati svjetske krize, neki smišljati nove lijekove, neki stvarati umjetnička djela, a moj će se baviti opadanjem lišća i hodanjem po njemu. Valjda moj mozak nije bolje ni zaslužio? Ili mu je baš to nagrada?