Zvjezdane noći

Suša je već danima ispijala i pritiskala zemlju, a na plavom nebeskom plaštu, bez ijednog oblačka, sunce je izgledalo kao nacrtana užarena kugla. Majci smo mogle pomagati u polju samo u osvit zore, kad je još bilo malo hladovine, a zatim smo morale tražiti spas pod starom razgranatom lipom. Obližnja rječica Vrbanja bila je već oplićala, tamo gdje smo nekad plivale, sada smo mogle samo gaziti toplu vodu. Lako smo prelazile i na drugu obalu, ali smo morale biti oprezne zbog zmija, koje vole toplotu.

Noći u kući bile su skoro neizdržive, otvarale smo prozore i vrata, ali nije bilo ni daška vjetra. Zato je majka predložila da deke i jastuke iznesemo vani, i da spavamo na travi ispred kuće. Mi, djevojčice, radosno smo prihvatile tu novinu, da noći provodimo ispod neba punog razigranih zvijezda, među kojima se šetka mjesec sa stalno upaljenim fenjerom. Odavale smo se fantaziji mraka. Majka nam je nizala priče, najčešće iz svoga djetinjstva, a sjenke trešnjinih grana na zidu kuće podsjećale su na likove iz bajki i strahota.

Neke sjene su ličile na strašnog vuka, neke na majmuna ili pticu, a neke na bića koja nismo mogli odgonetnuti. Naša kuća je bila osamljena, pa smo se često i plašile da nas, kad utonemo u san, ne bi napao kakav pas, ili nepoznat čovjek koji bi slučajno tuda prolazio. Dugo smo šaputale i ćućorile ispod tanke deke, zagledane u beskrajni prostor ukrašen zvijezdama. Svaka je od nas tražila svoju zvijezdu. Pronalazile bismo ih, i zatim ponovo gubile u tom obilju i svjetlucanju.

Ponekad smo se i uplašile, kad bismo vidjele da neka zvijezda padne, nestane. Jednostavno, jače zasvijetli, i onda se negdje izgubi. Kao da ode na drugu stranu neba.

“Zašto padaju zvijezde?” pitale smo majku.

“Ne znam ja to, kćeri, daleko je i beskrajno nebo. Samo se sjećam da su mi stariji, dok sam još bila mala, kao i vi, govorili da svaki čovjek ima svoju zvijezdu, i da pad zvijezde može značiti i nečiji odlazak”, objašnjavala nam je majka.

“A ko bi to mogao umrijeti?” upitale smo skoro u jedan glas.

“Ne znam ja to, djeco, možda neko daleko od nas, i zvijezde su daleko”, tješila nas je majka.

Gledale smo u visoke zvijezde, učinilo nam se da je još jedna bljesnula. Oh, samo da neko ne umre u našoj porodici, u našem selu…

Majka je već bila u dubokom snu. I Neda je već polako tonula u san, a Julija je poželjela da malo porazgovara sa zvijezdom Danicom, koja kao da se približavala mjesecu, ili je to on, kao njihov čuvar, došao bliže, da joj nešto zapjevuši. Julija je zapamtila gdje se Danica nalazi, prepoznavala ju je po zlatnom repu. Otkud joj taj čudesni zlatni ukras, pitala je prvo sestrice, a zatim i majku, koja joj je objasnila da to ipak nije rep, nego samo jedna duža zraka, jedan odsjaj.

I u ovoj toploj ljetnoj noći Juliji se činilo, kao da je i sama među zvijezdama, kao da Danicu može dodirnuti rukom.

Počela je i tiho pjevušiti. Probudila je i majku, koja se prenula iz sna. Kćerku je pomilovala po kosi:

“Spavaj, kćeri moja, ne boj se, tu sam ja, pored tebe!”

“Ne bojim se ja, majko, ničeg se ne bojim, samo bih htjela da malo popričam sa zvijezdom Danicom”, odgovorila je Julija, a u mislima su joj svjetlucale riječi, koje je htjela da pretoči u pjesmu.

Nije više pjevušila, da ih ne probudi, ali i danas se, nakon toliko godina, sjeća stihova koji su joj navirali, kao mjesečina, u toj čudesnoj noći djetinjstva.

Zvijezdo moja, zvjezdice,
sipaj zvjezdanu prašinu u tami.
Podari sreću sestrama,
meni i našoj mami.

A zvijezda Danica kao da se smiješila, obećavajući da će njenu molbu uslišiti. Poželjela je sreću svima, cijelom svijetu, zaboravljajući na strah od noćnih sjena. Ulepršala je brzo u san, u kojem je osjetila neku toplinu, kao da se nalazila uz zvijezdu Danicu. Samo sjaj, nikad ne gasni, nikad ne padaj!

Iz čudesnog sna porobudio ju je cvrkut ptica. Kroz krošnje trešnje probijale su se zrake rađajućeg sunca. Majka i sestre su još spavale. Julija je posmatrala igru sunčevih zraka na njihovim licima.